Pravila za preslovljavanje sa nemačkog (čitaj: za izgovaranje nemačkih reči u razgovoru na srpskom) postoje, i nisu previše komplikovana: ä -> e, ö -> e, ü -> i, q -> kv, ß -> s, v -> f, w -> v, z -> c, sch -> š, tsch -> č, ne znam šta se tačno dešava sa s, ostalo se ne menja.
Problem sa s je u tome što nemački ne razlikuje glasove s i z kao foneme (z je u nemačkom obavezno glas c), tako da se u izgovoru, bar u mojim ušima, čuje od čistog s do čistog z. Npr. Siemens potpuno zvuči kao Simens, a Hose potpuno kao Hoze; doduše, tako je ovde u Bavarskoj

Tako da bih ja Sennheiser rekao Senhajzer (sporni su samo s i z, ostalo nije).
Usput, Nemci DVD kažu de-fau-de, bez izuzetka
Da ne bude zabune, treba razlikovati dve stvari, koje su malo mutne u ovoj temi. Postoji pravilan izgovor na izvornom jeziku, i pravilan izgovor kada se reč koristi kao strana u srpskom. Na govorniku je da odluči koju će od ovih varijanti koristiti, samo je bitno da se one itekako mogu razlikovati. Ja lično višem volim drugu varijantu (strana reč u srpskom), jer mi je teško pohvatati sve strane glasove (npr. engleski ih ima 43-48, zavisi od izvora

, a i ružno mi zvuči mešanje u rečenicama na srpskom. Ovo praktično znači da neću nekog ispraviti kad u srpskoj rečenici kaže Fajrfoks engleskim akcentom, ali ne očekujem ni da mene neko ispravi kad kažem Fajerfoks, srpskim akcentom.