Medvedi
Hahaha, Sajlonac sreća da se nisam tebe setio ili zbog felne verovatno ne bih išao na vožnju!

E sad. Prvo, pročitao sam i pitao za medvede i u principu je gadno. Da, neki kažu da može da ih iznervira buka ili određeni zvuk (pištaljka). Ja znam da je mene zvuk zvona iznervirao.

A tek muka oko stalne zvonjave... S druge strane, buka služi da te najavi izdaleka, jer će medved po pravilu da se skloni. Ne, neće ako mu je tu jazbina, ali jazbine generalno ne prave blizu puteva i staza. Problem je što biciklisti većinom idu brzo, pa medvedi ne stignu da se sklone. Dakle, fora je ići sporo. Ili sporije. Drugo, to sa ležanjem prolazi samo sa grizlijima i treba zauzeti položaj fetusa. No, zanimljivo je da ne kažu da grizli onda neće da te dira, nego da će povrede verovatno biti manje brutalne i manje opasne. Hm. Za mrke i slične medvede, kažu da to ni slučajno ne treba probati. Takođe, penjanje na drvo pomaže kod odraslog grizlija koji ne može da se penje, ali drvo mora biti jako visoko i dovoljno čvrsto. Kod mrkih, kažu da je najbolje videti ih na vreme i onda se lagano povlačiti unatraške, uz neko smireno pričanje (o bilo čemu, da shvati da nisi jelen valjda). I obavezno izbegavati kontakt očima. Zarad rane detekcije (od strane medveda) zaista je poželjno biti niz vetar, ali Marti Misterija mi nije otkrio tajnu kontrolisanja vremenskih prilika.
Elem, vratio sam se živ i to je najvažnije. Ali nije bilo uopšte prijatno. Čak je bilo toliko neprijatno da sam promenio rutu i izbegao oblast gde ih najviše ima i kroz koju prolazi "Medveđa staza". Naime, prvo sam se uživo u turističkoj... kancelariji još raspitao šta i kako je najbolje. Rekoše da je bolje okrenuti se nazad ako vidiš medveda i izdaleka, pa čak i ako naiđeš na njegov (svež) izmet. I tu je problem. Krenuvši na prvi deo rute, kroz oblast u kojoj ne bi ni trebalo da ih bude, počeo sam da nailazim na gomile medveđeg izmeta. Bilo ga je toliko često da mi stvarno nije bilo svejedno. I to je bilo duž asfaltiranog puta. Još sam ja iz zezanja malo počeo da zvonim zvoncetom, više iz vežbe za onaj kasniji deo. Kad eto, medveđih tragova svuda. Sad, verovatno su bili od tog jutra, ali sveže je sveže.
Uglavnom, vrag je totalno odneo šalu kada sam na sred asfaltiranog puta, kojim je prošlo nekoliko automobila, kombija i motora, našao - nogu! Tačnije, potkolenicu. Jelena, srne, laneta, nije važno. Jedno je bilo sigurno - sama nije otpala. Niti ju je životinja odbacila zarad boljeg modela. Dakle, medved se tu hranio tog jutra, možda samo sat ili dva ranije. A poznato je i da na jednoj lešini mogu da se hrane danima, vraćajući se po još. Na jednom mestu sam osetio i smrad crkotine, mada nisam ništa video. Kako bilo, nastavio sam dalje uz povećani oprez, manju brzinu i više zvonjave (ala će to lepo da se čuje u filmu

). Zašto sam nastavio? Pa ko mi garantuje da taj medved nije zadremao negde niže? Ne piše na nozi kuda je otišao. Ali baš mi nije bilo svejedno. Donekle srećna okolnost je bila ta da sam bio na prilično teškom usponu. Dakle, niti je bio problem ići sporo

niti bi bio problem sjuriti se odatle velikom brzinom. Još bolje - taj put je vodio sve do mora (sa oko 700 metara), tako da bih sigurno uspeo da pobegnem. Ali, u jednom trenutku, ruta me sa tog glavnog asfaltnog puta (puteljka), koji ide ivicom brda i izložen je suncu (jedino što medvedi ne vole), odjednom poterala kroz šumu, dakle hlad i vlagu, i to putem koji je bio malo asfalt malo želja da ga asfaltiraju.
Na kraju sam u svemu tome izgubio jako puno vremena (i živaca), a odlučio sam da definitivno preskočim ta medveđa brda. Onda se odvukoh u Lokve nekim drugim, napornim putem, stigoh do jezera, ali ga nisam obišao.

Prvo, nisam imao više snage, jer je lagana vožnja bila isrpljujuća (kočenje na nizbrdicama), da ne spominjem traume. Drugo, nisam imao vremena, jer bi verovatno i pre punog kruga bilo već suviše mračno za GoPro, a hteo sam da snimim i povratak u Fužine. I treće, idući lagano veći deo dana, dosta sam slikao, pa je i rezervna baterija u aparatu već bila na izdisaju. Dakle, morao sam dva puta da skraćujem rutu, nisam izvezao krug oko drugog jezera i često sam vozio sporije nego što sam mogao. I još sam zvonio kao lud. Ipak, nisam uopšte nezadovoljan. Krug oko jezera je bila više fora, jer se većim delom sa tog puta jezero i ne vidi. Za one planine medveđe jednostavno nije ni bilo vremena, a izgleda da i ne postoji deo staze kojom sam hteo da idem. No - najvažnije - vratio sam se živ i zdrav. Nekako mi je to baš ulepšalo dan. A vožnja je i ovako bila odlična. Lep kraj, lepa jezera (u kojima kao da se svi kupaju i pored zabrane), a u odnosu na ukupan uspon nije ni mala kilometraža. Jedini stvaran problem je što mi je viljuška crkla skroz na skroz.

Toliko joj curi ulje na sve strane da mislim da neće preživeti sledeću vožnju. A u planu su još barem dve. Ne lipši magare...
https://www.strava.com/activities/700506447