Ah, te temperaturne teorije zavere...



Prolazim često pored HMZ u Košutnjaku, imaš na ulazu stalno aktuelne podatke. Da ih pitaš, verovatno bi te odveli i da vidiš termometar. Inače, možeš uvek da uporediš i sa termometrom u kolima. Meni je auto u garaži i, mada je garaža na suncu, auto meri vrlo blizu zvanične temperature (dok se i on ne zagreje). Btw, ja rekoh da je moja prognoza od početka bila 36.
Avala
Elem, ja bejah do Avale (krenuh oko 10:15). I, da se ne lažemo, crkoh.

Ne od "vrućine", naravno. U suštini, dva su problema bila. Prvo, kad si sâm nema šta da ti odvrati misli od pentranja. Drugo, bez ikakvog razloga, udario sam jači tempo u Pinosavi, uz Treću novu i tu propisno crk'o. Uz to je dobrim delom puta duvao neki čeoni vetar. Od podnožja do česme na vrhu brzinomer mi izmeri oko 4,5 km, a uspon je trajao 35 minuta (par puta sam morao da stanem). Dakle, jedva preko 9 km/h prosek. A kako sam blizu vrha išao 11, pre toga je bila tragedija.
Btw, na vrhu naiđoše neki klinci biciklisti (baš iz klubova). Naravno, niko od njih nije umeo ni zdravo da kaže. Istini za volju, imali su tek 17-18 godina, možda ih još niko nije naučio. Prvo ih ignorisah i krenuh lagano da odmorim, kad oni počeše da se lože i zuje pored mene na drumašima. Naravno, nisu ni pomislili da voze prečicom (razrovanom) do tornja, nego išli okolo. I taman sam mislio da ih pustim i odmorim (rekoh da crkoh), ali kod tornja me jedan skoro udario kad je proleteo. I onda odlučih da krenem za njima, onako crknut (noge mi se tresle od umora), bez okretanja pedala, samo da vidim kako voze. Naravno, oni su se upinjali pedalirajući skoro stalno, ali sam ih stigao već posle nekoliko krivina. Mogao i da ih obiđem, ali nisam imao želju da se trkam, pa sam prikočio. Na kraju su dvojica malo odmakla (20ak metara), a jednog sam mogao da obiđem, ali je on par puta odlučio da me iseče. I to tako bezobrazno i suludo da bismo obojica poginuli da nisam kočio. Bio sam iza njega, ali dovoljno blizu da je mogao i da me vidi i da me čuje, što znači da je to radio namerno. Ah, kompleksi...
Na kraju sam zaključio da ti koji treniraju biciklizam i ne znaju da voze. Drže oni ravnotežu i imaju snage, ali u krivinama su svi bili očajni, prosto ne umeju da uđu u krivinu i prekasno ispravljaju bajk, pa imaju lošu putanju, što ih dodatno usporava. Verovatno su im i kočnice problem, jer su slabije i od mojih proklizavajućih diskova. SPD dodatno onemogućava nalaženje najboljeg položaja u krivinama. Sve u svemu, ostadoh razočaran. I biciklima i biciklistima. Ipak sam očekivao da me oderu ili da mi ne bude tako lako da ih stignem. Šta bi bilo da sam i ja vrteo pedale između krivina? Sad mi je jasno zašto su u Pro turu najbolji oni koji su stigli iz MTB-a i zašto komentatori stalno ističu kako je veliki problem strmi silazak sa planina. Ljudi jednostavno ne umeju da prolaze (oštrije) krivine. Da nisam doživeo, ne bih verovao.