Prešao sam igru.
Impresivna grafika, impozantna mapa i neverovatna količina života na sve strane. Bilo da ste u snegu i ledu ili u šumi ili na rekama, u gradovima, po železničkim stanicama, apsolutno uvek će postojati nešto da se radi i biće zanimljivo. Američki svet tog vremena je predstavljen na fantastičan način i svaki detalj je sjajan. Garderoba, oružje, oprema na konjima, kuće, životinje, biljke, ljudi, sve je na nivou koji ja u igrama nisam video ni do izlaska RDR2 ni posle toga. Doduše, nisam igrao dosta toga novijeg, ali pratim šta izlazi i mislim da svet RDR2 još niko nije nadmašio i da to jedino GTA VI može da učini u skorije vreme. Obožavam kad naiđem na neku kuću zavučenu usred šume ili močvare, pa upadnem unutra i razgledam detalje. Svaka je drugačija, svugde postoji nešto čega nema nigde drugde i zaista je Rockstar uradio nemoguć posao što se tiče tehničke strane.
E sad, ono što je meni neuporedivo bitnije, a što je ovde prilično slabo - priča i radnja.
Kao što rekoh već pre nekog vremena, likovi u igri su nedovoljno razrađeni, a njihovi međusobni odnosi su još neuverljiviji. Artur je u gotovo čitavoj igri pokorni izvršilac svačijih naredbi i svih zadataka, bez ikakvih ličnih stavova i razmišljanja, bilo kakvog suprotstavljanja i drugačijih ideja. Tu i tamo se zamisli o nečemu, ali su sve do pred kraj igre takvi momenti retki i nevažni. Dač i on do trećeg poglavlja nemaju gotovo nikakvu komunikaciju, sa Džonom se pred kraj života odjednom slaže kao ni sa kim drugim, sa ciljem da mu omogući beg i normalan život sa familijom, ali je i to predstavljeno trapavo i neuverljivo. Dosta likova se pojavljuje i nestaju posle jedne ili dve misije, poput Arturove žene za koju uradi nekoliko stvari, dobije pismo od nje, zamisli se o tome koliko ga ona zbunjuje kao niko drugi i onda je nema do kraja igre. Zbog takvih likova i odnosa ni osećaj izdaje nije ni prineti onom koji gospodin Tomi Verseti oseti kad ga Lens *****e, nema želje za osvetom koju prožima GTA IV od prve sekunde i San Andreas od momenta kada Smouk i ekipa prodaju, nema nijednog lika koji je zabavan kao Trevor, niko ne odaje utisak simpatične propalice poput Majkla u GTA V. Marston je predstavljen kao totalno nebitan lik u bandi i ono kako je prikazan u RDR je znatno mračnije od njegovog lika u RDR2.
Sa negativcima je još lošije. Apsolutno niko od njih nije zanimljiv, a loši odnosi sa njima su neubedljivi, isforsirani i nerazrađeni. Kolm Driskol - njegova banda se dosta pominje, ali je stvarnih i velikih sukoba jako malo i njegova smrt je prošla kao neka nebitna misija. Kornvol - obećava na početku, ali onda taj lik nestaje i nema ga sve do scene na železničkoj stanici i rokanja s njegovom ekipom. Milton iz Pinkertona - slična priča. Majka - dobra ideja da on bude negativac koji prodaje ekipu, ali ni ta tenzija nije postepeno izgrađena, nego nastaje odjednom i nije ubedljiva. Bronte - jednom ili dvaput ga vidimo, nema značajnijih sukoba s njegovim ljudima, nema prikaza tvistova u odnosu s njim kao npr. sa Diazom u VC, gde se istovremeno radi za njega i planira obrt... Ništa, samo nešto malo susreta i pljas, kraj priče o tom liku. Razvoj relacije sa Dačom je još i najbolji od trećeg poglavlja, ali fali još više njegovog ludila i gluposti koje su dovele do raspada svega. Ukratko, nijedan lik nije upečatljiv.
Misije su posebna priča. Ako sam nešto voleo u svim Rockstarovim igrama, to su heistovi koji se pripremaju kroz nekoliko misija koje prethodne glavnoj. Obezbedi vozača, nađi oružje, angažuj lika koji zna sa eksplozivom, analiziraj kako banka funkcioniše, za šta sa svakim mora nešto da se uradi (poput trkanja sa The Driverom u istoimenoj misiji u VC), pa na kraju ide velika misija sa celom tom ekipom. Ovde ne postoji nijedan heist. Idi negde, malo rokanja, razlaz. I tako unedogled. Nikakvo ukrštanje planova, patnja dok središ da se neko pridruži, ništa od toga. Čak ni sa likovima iz bande Artur ne radi gotovo ništa osim pecanja, lova, tu i tamo pljačke neke kočije i nekoliko misija kao što su upad u banku u Saint Deniju itd. I sa misijama se brza i nema razrade, za šta mi je najbolji primer treće poglavlje (čini mi se da je treće) i priča o dve zaraćene porodice. Banda dolazi u grad, saznaju da postoje dve porodice koje se ne podnose, pravi se plan da se napravi eskalacija i da se to iskoristi, a onda se sve to toliko brzo, smušeno i neupečatljivo događa da je to smešno. Još na kraju pucnjave sa Brejvejtima glava kuće izlazi i na samrti govori Arturu i ostalima gde je mali Džek, a oni joj malo pre toga pobiše celu porodicu i spališe kuću. I nju tada vidimo tek drugi ili treći put. Bez veze, bolje su u VC prikazani odnosi Haićana i Kubanaca i Tomijevo šurovanje sa obe strane, nego ovo. Čudno je da su najbolje i najduže misije one nakon Arturove smrti. Epilog 1 i 2 gotovo da imaju više dugačkih i zabavnih misija nego ostatak igre. Da ne pominjem odnose bandi u GTA IV, ali to je ipak najbolja igra svih vremena po mom mišljenju, pa nije ni realno da se dosegne ono što je tamo urađeno.
Ni sam kraj nije nešto spektakularan. VC, SA i posebno IV imaju sto puta bolje završetke od ove igre. Doduše, RDR sam igrao pre RDR2, tako da sam znao šta će se dešavati na kraju igre, ali GTA IV ima kraj koji te uvek pomeri iz stolice, čak i kad igraš po treći ili četvrti put.
Da ne dužim, opšti utisak je da je Rockstar napravio neverovatnu igru što se tiče grafike, raznovrsnosti sveta, interaktivnosti i detalja, ali da nije dao sve od sebe kada je priča u pitanju. Sličan utisak po pitanju priče imam i o RDR, gde je takođe sve što se tiče priče za nivo ili dva niže u odnosu na GTA VC, SA i posebno IV.
Imam i neke zamerke koje se odnose na mehanike u igri, ali to je stari problem sa igrama Rockstara i izvesno posledica toga što se igre pre svega rade za konzole, pa da ne smaram o tome.
Videću da li ću da igram dalje, da napravim sve moguće torbice i ostale stvari od životinja, polovim legendarne zverke i popecam legendarne ribe, kartam se itd. Uživanje je jahati po ovoj igri i baviti se takvim stvarima.
Sve u svemu, legendarna igra, ali joj nedostaje ono što mene najviše privlači u igrama ovog tipa, a to su masna priča, isprepletani odnosi, jaki tvistovi, neizvesnost, nestrpljivost da kreneš u sledeću misiju, skokovi i padovi raspoloženja zbog dešavanja u igri... Ovde sam prema gotovo svemu što se dešava bio ravnodušan. Naravno, ne kažem da su sve scene mlake, ali na igru ove veličine njih ima jako malo i to je šteta.