Baš se pitah da li vredi išta pisati o Biciklijadi. Puno ljudi, organizacija lošija nego ranije, Blaža i dalje misli da je duhovit ili talentovan za priču bez ikakve pripreme.
Htedoh da idem skroz na kraju, sreća da nisam. Policija uopšte nije zatvarala ulice kako treba, na gomili raskrsnica nije bilo ni znakova, ni prepreka, ni policije, pa niti znaš da li možeš da prođeš na crveno, niti ti je prijatno. U 2 navrata videh da su se automobili našli među nama.
Puno ljudi i dece ne zna da vozi bicikle, neki samo misle da znaju, neki nikad nisu vozili u grupi. Puno padova, puno sečenja i uletanja, čak se i stajalo zbog nekih nesreća. Kažu da je neko dete palo na glavu. Na samom početku 2 pametne žene su smislile da između sebe voze neko jadno dete koje se klatilo levo-desno. Strmeknuli se 3 metra dalje. Puno ljudi je usput imalo defekte (bušne gume), pa zaključujem da su izvukli bicikle posle X godina, jer na putu nije bilo ničega za bušenje guma. Jedan lik me skoro srušio, matorac sa Ponikom (trebalo je da znam). Kad je počeo uspon na most na Adi, matorac prvo samo stade uz ivicu, ispred mene, onda nešto krene, pa se saplete, pa opet odjednom stane. Užas. A puno ljudi nije imalo kondiciju ni za ovu vožnju, nisu mogli uopšte da pedalaju na most, onih 20-30 metara.
Na kraju skup na Adi, na livadici koja prima 10 ljudi, tamo gde staju taksi-čamci. Delili su toplu vodu, tople sokiće i hladne koka-kola proizvode. Izvlačili neke nagrade, to nisam sačekao. Pre starta sretoh Ivana i njegovor ortaka Marka, na Adi se nekako nađosmo sa Džonijem, njegovim ortakom kome zaboravih ime (ja sam i inače užasno loš sa imenima, više pamtim lica) i Bahatog.

Bahati htede opet da me zbuni, pa se obrijao u odnosu na Tihu vožnju.

I stvarno ga ne bih prepoznao.

Vrteli se malo, ja morao da palim kući, jer sam posle morao pešaka sa Labudovog brda do Merkatora. A i juče sam malo forsirao uspone po Rakovici, plus na Banjicu, plus na Vidikovac.
Eto. Bilo je mnogo bolje od Tihe vožnje, ali mora to još mnogo bolje. Čak je i 2003. bilo bolje.