Za to im nije bila potrebna igra nego knjiga, u kojoj kada procitas uvod imas varijantu da okrenes ovu ili ovu stranu i procitas jednu opciju price, ili neku drugu stranu gde je pisac promenio pricu.
U igri bi prvenstveno trebao da dobijes posledice koje ce se odraziti na igru i lika kojeg igras, zato se valjda zove role-play, znaci da ti oteza ili olaksa igranje, da budes uskracen ili nagradjen zbog odluka, a ne da si samo pasivni posmatrac i sta god uradis ne mozes da pogresis, neces biti uskracen ili kaznjen za nista.
Dobro, a takvih knjiga si pročitao koliko? Postoje li takve knjige?
To bi svakako bila neka čudna knjiga, više bi ličila na IGRU u kojoj sam odlučuješ kakav je taj glavni lik, da li je milosrdan ili okrutan etc...
Po meni je i to role-play, znači kao što sam već rekao, na tebi kao igraču je da li će tvoj veštac da onom klincu iz prologa pruži šansu da se preda ili ne, ne razumem kako to nije role-play?
Razumem da ti tražiš neki dublji role-play ali mislim da je to bilo lakše uraditi nekada, kada je glavni lik imao 20 pixela pa si kao programer mogao da napraviš milion različitih predela i uzročno-posledičnih veza. Pretpostavljam da današnje igre nemaju to jer je mnogo skuplje tasko nešto uraditi. Da li je realno tako nešto očekivati? Budući da takvih igra gotovo da nema, mislim da nije.
Drugo, pre neki dan sam počeo W2 opet i u prologu, u tamnici nakršim Rošeu sve po spisku onako kroz dijalog, uđe Ves i zabije mi klin iz samostrela... game over!
Znači nemoj da kažeš da nisi kažnjen nizašta :d
U prvom poglavlju slična situacija sa Irovetom, u šumi prvi susret, i krenuo sam malo slobodnije da govorim šta mislim o njegovoj borbi za slobodu kad oni njegovi bilmezi iz šume nategoše lukove, u tom trenutku sam smanjio doživljaj, pretpostavio sam da će da me izrešetaju, nisam siguran doduše.
Meni je to najzanimljiviji deo ovih igara, da kada zavrsim i krenem drugi prelaz biram druge klase, skilove, pravim drugacije odluke i dozivljavam drugacije igranje i iskustvo... To mi isto dodje kao deo istrazivanja tog sveta u, igri i ako ima puno opcija onda mi nije problem odigrati igru i nekolko puta dok sve ne istrazim i probam... Npr. Arcanum jos nisam zavrsio.
A ja sam sasvim suprotno skoro uvek mogao da iskreno izaberem uglavnom samo jednu stranu, samo jedan put, koji mi se najviše dopada i koji meni najbolje leži, u zavisnosti od priče. Da to bude moja priča.
Zbog ovolikog hajpa oko witchera 3, počeo sam w2 opet posle dve godine i to samo zbog toga što nikad zapravo nisam prešao Irovetovu stranu. W2 je jedna od retkih igara koja me naterala da donesem drastično drugačiju odluku prilikom ponovnog igranja.
Recimo, Gothic sam prešao mnogo puta ali prvi prelazak je bio iskreno moj, kad sam bio deo New Campa i uglavnom koristio mač.
Igra je bila sjajna, prelazio sam je više puta pa birao Old Camp ili one sektaše iz močvare, ali tada nisam osećao da je to baš moja priča, kao da sam u tuđoj koži. :d
KOTOR npr, nikad nisam mogao da prelazim kao Sith, jednostavno bez obzira na drugačije neko iskustvo, nisam mogao, ne da mi se
ME sam prelazio sa uvek istim izborima, čak i kada su romanse u pitanju :d