Time dospevamo do završnog, verovatno najznačajnijeg aspekta značenja Kercovog “užasa”: za Konrada je čovek – u svojoj najrudimentarnijoj ljudskosti, a mimo svih ideologija i kolektivnih ideala – jedina prava mera svakog “užasa”, i svake uzvišenosti. Tu Marlo, preneražen, sagledava koliko se Kercov “užas” odnosi i na svet iz kog potiče, i na svet u koji je dospeo, i na njega – Kerca – samog, ali i na Marloa i, dakako, na “licemernog čitaoca”. Kerc je “jedan od nas”, i to je ono što će Marloa nagnati da pokuša da mu mrtvom vrati dostojanstvo zakopano duboko u mulj na obalama Konga. Otud njegova završna laž, upućena Kercovoj ucveljenoj verenici – tvrdnja da je Kerc umro s njenim imenom na usnama. U paroksizmu besmisla, dostojnom završetka Kercovog zastrašujuće apsurdno protraćenog života, i ta je laž, naravno, apsurdna: nemoguće je, u samrtnom ili bilo kom drugom času, prizivati ime nekoga ko nema imena. S bezazlenošću Šekspirove Mirande – u ovom slučaju skrhane saznanjem da je “vrli novi svet” nestao zajedno s čovekom u kome je videla otelovljenje svega najboljeg u tom svetu, ali nepoljuljane vere u svog heroja – Verenica zahvalno prihvata Marloovu u magnovenju izrečenu laž. Njegova motivacija u tom trenutku zaista se svodi na neku vrstu instinktivne samoodbrane.