Cela poenta je da:
- kroz internet ništa nije garantovano
- svi provajderi prodaju mnooogo više nego što imaju kapacitet
Kao primer... provajder ima:
- 200Gbps prema nekom internet exchange-u u Evropi
- 160Gbps prema nekom drugom čvorištu u Evropi
- 200Gbps lokalni peering ka SoX-u (gde su skoro svi provajderi u Srbiji)
- Lokalne servise (sopstveni IPTV, Youtube, netflix cache...) sa možda 40-200Gbps
Da skupimo sve na 860Gbps kapacitet cele mreže.
Oni ubace da je standardan paket 1 ili 2Gbps, znači mogu da imaju 430-860 korisnika? Naravno da nije.
Prosečan korisnik neka u peak vremenu (uveče) koristi 20-40Mbps.
860.000 / 30 = 28.666 korisnika.
U praksi je i manje, možda čak 10Mbps po korisniku (sredinom 2010-ih je bilo oko 3Mbps po korisniku).
86.000 korisnika može komotno u odnosu na 860 korisnika kojima bi "garantovao" 1Gbps. Što je "agregacija" 100:1, odnosno prodato 100x nego što imaš.
To je normalno potpuno. Zato i mogu da ponude toliko.
Ako ISP uspeva da "ispegla" "vrhove" potrošnje, to znači da je to odličan ISP. Ako uspeva da nema velike padove u vremenu vršne potrošnje, onda je to relativno dobar ISP, a ako ne uspeva, odnosno korisnici ozbiljno vide padove, taj ISP je loš.