Neko je pomenuo Canon-ove Vixia/Legria kamere (HF S20/21/200, HF M40/41/400 itd), rekavši da snimaju samo interlace (proredno). Ovo nije potpuno tačno. Svi Canon-ovi Vixia (Legria) modeli imaju i progresivan režim, s tim što je AVCHD fajl uvek spakovan kao interlace. Proces funkcioniše tako što CMOS senzor uhvati kompletnu progresivnu sliku (24 ili 30 puta za Vixia modele, ili 25 puta za Legriu) i isporučije DiGiC procesoru, koji onda tu progresivnu sliku isecka na dve isprepletane polu-slike (fields) i to tako zapakuje u AVCHD format kao 60i (ili 50i). Kada se taj materijal posle obrađuje u Premier-u, Final Cut-u ili sličnome, program ga tretira kao standardni 60i/50i materijal, što je bez veze. Srećom, proces re-integracije progresivnih slika (de-interlacing) je relativno jednostavan, tako da je krajnji rezultat autentičan, progresivni materijal, onakav kakvog ga je CMOS čip video i snimio.
Glavni problem nastaje kada se na američkom modelu koristi 24p. Pošto se i ovaj materijal pakuje u 60i, onda se tu ubacuje tzv. "telecine pull-down". Te 24 slike se razdele na 48 polu-slika. Zatim se tih 48 polu-slika kopira po režimu 2-3 (svaka peta polu-slika se kopira dvaput) i niz koji nastane posle toga se ubacuje u 60i. Na taj način, od 48 polu-slika dobijeno je 60 polu-slika, s tim što se raspakivanje tog materijala spakovanog u 60i i sastavljanje originalnih progresivnih slika obavlja mnogo teže i ne može se raditi direktno u editoru, već je potrebno prethodno uraditi tzv. "pulldown removal" (dakle, iščupati te duplirane polu-slike i presložiti preostale u normalne progresivne parove). Za sve naravno postoji odgovarajući softver, samo što je potreban dodatan proces pre nego što može da se počne s montažom.
Američki modeli ovih kamkordera vrlo su popularni među evropskim nezavisnim filmadžijama upravo zbog tog "frame-rate"-a od 24p, jer se takav materijal lako kopira direktno na film ("35mm film-out"). Nažalost, praktično svi modeli ispod $2,000 pakuju taj 24p u 60i, što zahteva taj dodatni proces vađenja viška polu-slika i prepakivanja originalnih polu-slika (fields) u kompletne progresivne slike (frames). Jedini je Panasonic, otkako je kupio Sanyo (sa njihovim Xacti modelima) uveo taj novi 50p (60p), koji se ne pakuje u AVCHD, već je standardan MPEG4 AVC format sa progresivnim tokom.
Glavna razlika između AVCHD-a i običnog, čistog MPEG4 je što je AVCHD optimizovan za "live streaming" (dakle, reprodukciju u realnom vremenu, uz minimalne zahteve za procesor), dok je čist MPEG4 mnogo optimalniji za montažu (mnogo lakši pristup bilo kom delu fajla). Zbog toga će relativno slabiji kompjuteri mnogo lakše prikazivati MPEG4 nego AVCHD, kad treba da se fajl pusti negde iz sredine, ili da se pomera levo-desno.