Šta je novo?

Industrija igara

Ne , njegov najveci problem je bio njegova ludost , krunisna odsecanjem uva, i precenjene zvrljotine , kojima su cenu podigli tadasnja aristokratija (khm khm... stoka bez ukusa) , sa vise para nego pameti, koja nije imala drugih (nisu ni postojali) fetisha sem skupljanja precenjenih zvrljotina.

To me podseti...

http://insomnia.ac/commentary/on_the_genealogy_of_art_games

This double movement, then, which consists partly in rediscovering antique art, and partly in embracing contemporary popular artforms, is how healthy people react to the phenomenon of "modern art" (i.e. to the complete and utter dissolution of artistic convention in every sphere and the reduction of everything to a garbage soup). But not everyone reacts like this — not everyone, that is to say, is healthy. More specifically, two species of subhuman, the hipster (in my terminology, the "artfag") and the absurdly rich, react in a very different manner, a manner which is worth investigating. Briefly, then, the hipsters are ready to worship as art any object whatsoever, however ugly and worthless, provided it belongs neither to antique art (which they regard as outmoded) nor to popular art (which is, well, popular), whilst the rich make no such distinctions: they'll simply buy the most expensive artworks they can afford, meaning either antique ones or modern (i.e., once more excluding contemporary popular works which, due to their being produced in great numbers, never manage to reach the astronomical prices that are required to get the rich interested in them — prices which only the unique, unreproducible artworks can ever hope to achieve). So even though an illustration by someone like, say, a Brom or a Terada may require immeasurably more skill to create and be immensely more beautiful (in a word, more "artful") than some abstract painting abortion that's "worth" millions, the hipsters will stay away from it because it's popular and the rich because it's cheap. In short, so-called "modern art" is sustained exclusively by the interest of the hipsters and the absurdly rich, while no one else really gives a fuck about it. — And now comes the million-dollar question: What do these people get out of this absurd behavior? For they can't be going to all this trouble for nothing — there's got to be something in it for them. And what's in it for them is social status — they find in this so-called "modern art" a means for advancement in what I call "the slave game" — the game for social distinction. To take each case separately, the hipsters — being generally stupid, lazy, utterly talentless, with no skills whatsoever, usually even extremely ugly — need some sort of trick, some sort of cunning, subterranean stratagem in order to compete with the strong, the intelligent, the beautiful and the talented, and they find this in affecting an air of "higher intellectuality" — in attempting, that is to say, to appear as if they stood on a higher plane compared to everyone else at least in one respect: in the intellectual-artistic sphere — a sphere in which they have observed that uneducated people (i.e. those who lack a solid philosophical background) are extremely easy to dupe. The rich, on the other hand, have the exact opposite problem: they are already sitting at or very near the heights of social status, and are therefore in need of some way of surpassing their peers, of distinguishing themselves even further — some new set of rules, to put it in our language, which will allow them to continue playing the game between them. Their fundamental problem is that, since bank account balances cannot be exhibited, they lack a high-score board to compare their progress between them. Up to a certain point non-artistic acquisitions such as mansions, jets and private islands will do the job — but only up to a point, because the exchange-values (i.e. the price-tags) of all these things is intimately connected with their use-values, and hence are not free to skyrocket out of all proportion. What they therefore need is utterly repulsive, useless knick-knacks that no one could possibly want (i.e. with zero use-value, so that there's no chance of them ever becoming popular), and which they can therefore arbitrarily invest with whatever exchange-value they want as an excuse to throw entire fortunes at them — and to be seen doing so. — In both cases, then, art no longer serves to give pleasure in itself, but is instead used as a chip in the slaves' game of social distinction, as a means to an increase of social status — and it is this increase which provides the pleasure, and for the sake of which the artfags and the rich will stop at nothing to appear to be worshipping little preposterous, repulsive, useless knick-knacks. So we see that even in this case, the most extreme case of ugliness in art (for in the entire history of art nothing has ever been created even remotely as ugly as modern art — Baudrillard: "thus painting currently cultivates, if not ugliness exactly... then the uglier-than-ugly (the "bad", the "worse", "kitsch"), an ugliness raised to the second power") — even in this case the artworks (i.e. the knick-knacks) still manage to give pleasure, but indirectly — not through the effect they have on their owner, but due to their effect on everyone else — on everyone but the owner! A fact which explains why these "artworks" no longer need to be beautiful — quite the opposite in fact, they must necessarily be ugly, otherwise they'd end up becoming popular and would no longer be suitable to serve as the ultimate chips in the slave game. — What is most remarkable about this whole business, and can be discerned only now, once it has been properly analyzed, is how the artfags, who reside at the bottom of the slave game, and the absurdly rich, who stand at the top, end up turning to the same means in their struggle to raise themselves higher, and in a sense collaborate, with the artfags creating repulsive trinkets and the rich buying them up, thus meeting each other at the point of inversion — where the game comes full circle, and reveals itself for what it is.

But there's a fundamental difference between the circumstances of the diehard artfags and those of their mutations, this being that the latter have no rich suckers to as it were "ennoble" their trash with millions. The "art paint splotches" and "art ready-mades", the "art urinals" and "art feces", etc. will always find some shmuck with too much money who's desperate for attention, but a movie costs 10 bucks at the box office and 20 on DVD, and everyone can afford that. So the mutated artfags do not really complete the circle (the grand circle of the pseudo-art game that we examined earlier on), because they have no rich suckers to buy up their ugly and boring shit and close it. So what they're forced to do instead is complete the circle BETWEEN them, producing, as it were, a self-sufficient mini-circle (by artfags for artfags), in a kind of short-circuiting of the whole process which ends up almost completely isolating itself from the rest of the social body, with the film artfags watching the "art films" of the other film artfags, the game artfags playing the "art games" of the other game artfags, etc. etc., in the manner of a Friday night "poetry slam" where the audience consists entirely of people who are only absent-mindedly listening (or plain simply pretending to listen) while REALLY being there because they are waiting for their turn to stand up and recite their own "art poem" (all of it "free verse", of course, or, on the rare occasions when there's an actual metric involved, on the level of complexity and aesthetic value of a teenager's love poem), all this being an extensively documented pattern of behavior known in medical terminology as the circlejerk. Thus the artfag movement of each advanced art ends up more or less sealing itself inside its very own little circlejerk; moreover every further mutated circlejerk, since it involves an even more technological, widely-disseminated and hence popular artform, leads to diminishing status (and also, of course, diminishing money; all other artfags make peanuts compared to diehard artfags, with the currently No. 1 wealthiest artfag in the world being the British superfag Damien Hirst), so that in the hierarchy of artfags the mutations always find themselves placed a great deal lower than their ancestors, with painting artfags being held in more esteem than photography artfags, which are held in more esteem than film artfags, which in their turn are held in more esteem than videogame artfags — which scrape the very bottom of the barrel of mutated artfag scum (a fact which also explains why they smell so bad).
 
Poslednja izmena:
Drzite se teme, bez skretanja na slikarstvo i sl...
 
Poslednja izmena:
^ jesmo otisli predaleko :d

@nano.tube - ja onda spadam pod hipstere? :d
***, jednostavno ne mogu da se divim necemu o cemu treba da studiram pa tek onda da mi neko objasni pod kojim je uticajima i drogama bio taj umetnik kada je stvarao to delo 😛
Drugi razlog je licemarstvo. Kada mi neko tvrdi da je nesto umetnost , a ni sam ne zna zasto, vec je tako cuo ili je to tako jer je to drustveni protokol , e onda bih ga ja ovekovecio sa jednom sekiricom po sred chelanke :d

Sad se vracam korenu svega ovoga. - Igre mogu da budu umetnost. Ma kolika umesanost tu postojala od strane izdavaca , interesi i cenzure ... ono sto vam bude nabacilo osmeh na lice posle 15 minuta igranja, ono zbog cega cete potraziti OST , i ono zbog cega cete narezati (back upovati) tu igru , je prosto vredno toga.

Zamislite da nikad nije bilo tog zlog izdavaca , sa interesima, cenzurama, kompromisima... da li bi ta igra ikada i izasla? 😛
 
Dobro, to je necije misljenje, i?. Mislim, pazi ti njega - on je odlucio jednom za svagda da rascisti😀. Ok...

Umetnost je nesto sto proizilazi iz individue ili grupe istomisljenika koji su u stanju da talentom , genijalnoscu, jedinstvenoscu nesmetano projektuju momente svojih zapazanja i osecanja u svetu koji ih okruzuje, na sebi svojstven i prepoznatljiv nacin. Dakle, proizvod toga (industrijski grubo receno) je umetnost. Umetnost nisu forsirani rokovi , titranje odredjenim starosnim grupacijama, razna lobiranja, trka za novcem itd. To je industrija, kapish? Umetnost nije Mona Lisa 1,2 i 3 deo...😉 Mona Lisa First blood😀
A te matore igre su zaista imale nesto posebno, jer je to bio pocetak kada industrija jos uvek nije duboko zagazila svojom halapljivoscu i uzela stvari pod svoje...🙂

No, sad stvarno pocinjemo da davimo...Odo pajkim, jos jedan miran dan u Gotham city-u😀

Jok. Ono što proizilazi iz rada
individue ili grupe istomisljenika koji su u stanju da talentom , genijalnoscu, jedinstvenoscu nesmetano projektuju momente svojih zapazanja i osecanja u svetu koji ih okruzuje, na sebi svojstven i prepoznatljiv nacin
je ništa drugo do delo. Da bi to delo bilo okarakterisano kao umetničko potrebno je da ga ELITA proglasi umetnošću. Tu dolazimo do onoga šta pokreće elitu a to je osnovna ljudska potreba za evolucijom, da se bude bolji od drugoga, da se bude bolji per se. Tu se jasno vidi da razlike između bilo koje ljudske aktivnosti koja dovodi do stvaranja (pre bih rekao destrukcije ali nećemo o tome 😛) i onoga što je proglašeno za umetnost zapravo i nema. Sve te aktivnosti su usmerene ka usavršavanju čoveka kao bića.

Tako da se ovde moram složiti sa Markom. Igre jesu umetnost jednako kao i umetnički performans Marine Abramović. Razlika je u tome što nismo svi isti i ne uživamo svi jednako u svemu. Meni su dobre i sadržajne igre lek za dušu dok kod nekoga gledanje osobe koja stoji u mestu 48 sati bez prestanka, izaziva isti efekat.

Izvinjavam se zbog oftopičarenja ali mi se diskusija (koja je u ovu temu uletela iz vedra neba) učinila jako zanimljivom.
 
...za mene je G2 NotR umetnicko delo, kao i mnogi stripovi pa cak i filmovi.

[YOUTUBE]Oy4nOKYIFyA[/YOUTUBE]
 
Poslednja izmena:
G@W
Jok, da ti prevedem - ono sto proizlazi iz individue (gde se misli na njegov bitak, jedinstvenost koju svaka osoba poseduje) a može da se projektuje , ispoljava kroz rad🙂. Preostali deo komentara mi nije privukao pažnju, mada je, moram priznati, uticao na iznenadnu otežanost očnih kapaka😀
 
ja onda spadam pod hipstere?

Nisam to hteo da impliciram. To bi ti trebalo da znaš. 🙂



Jedan interesantan pogled na sve ovo:

http://www.metagearsolid.org/reports_fromnothing.html


Evo šta kaže čika Spector:
http://www.rockpapershotgun.com/2010/08/16/spector-games-are-not-meant-to-be-movies/


O dizajnu story-driven igara:
http://jordanmechner.com/blog/2009/11/designing-story-based-games/


"Can Games be Art?", and other Childish Nonsense:
http://insomnia.ac/commentary/for_artfags_only/
 
Poslednja izmena:
gde iskopas bre ovo covece? :d
 
igre nisu umetnost, ako su nekada i naginjale ka umetnoscu to danas sigurno nisu... da jesu ne bi ih skoro niko igrao, niti bi se pricalo o njima, niti bi bilo masovne histerije oko izlaska, niti bi bile popularne, niti bi bile graficki primamljive, a svakako ne bi bile imerzivne, niti bi bilo multiplejera i tako dalje i tako blize

e sad zamislite takve igre u danasnje vreme, i nas kako ih pikamo u tami svojih sobe ... ili bi smo igrali dva naslova godisnje ili vise a onda bi odlepili posle nekog perioda i poceli onako bradati i cupavi, blede puti, polugoli da trcimo ulicama mazemo se bananama drogiramo lsd-em :d
 
Ako je film umetnost, onda ne vidi razloge zašto to ne bi bi bile i igre. Možda većina samih igara nije umetnost, ali sam grafički dizajn igara, muzička podloga u njima... Prestavljaju umetnost.
 
^
I allow Sangtiago the last word. Toward the end of her presentation, she shows a visual with six circles, which represent, I gather, the components now forming for her brave new world of video games as art. The circles are labeled: Development, Finance, Publishing, Marketing, Education, and Executive Management. I rest my case.

Eto skroz pogresan pogled na igre uopste , iz ugla biznismena i nekog ko nikad nije uzeo joypad u ruke 😛
 
^


Eto skroz pogresan pogled na igre uopste , iz ugla biznismena i nekog ko nikad nije uzeo joypad u ruke 😛

I allow Sangtiago the last word. Toward the end of her presentation, she shows a visual with six circles, which represent, I gather, the components now forming for her brave new world of video games as art. The circles are labeled: Development, Finance, Publishing, Marketing, Education, and Executive Management. I rest my case.
Sve to prati i izdavaštvo knjiga. Oćeš reći da ni literatura nije umetnost?
 
...sad kad citam o ekipi koja je bila okupljena oko G1 i dobar deo oko G2, i kad vidim u kom filmu su bili i sta su napravili, ladno se moze povuci paralela sa nekim poduhvatima raznih fanatika cija dela danas gledamo u muzejima i na izlozbama...
 
Da dopunim prethodni post.

A šta je za vas umetnost (danas)? A pri tome manite me klasične umetnosti i ostalih ostavština nekih drugih vremena...
 
Poslednja izmena:
igre nisu umetnost, ako su nekada i naginjale ka umetnoscu to danas sigurno nisu... da jesu ne bi ih skoro niko igrao, niti bi se pricalo o njima, niti bi bilo masovne histerije oko izlaska, niti bi bile popularne, niti bi bile graficki primamljive, a svakako ne bi bile imerzivne, niti bi bilo multiplejera i tako dalje i tako blize

e sad zamislite takve igre u danasnje vreme, i nas kako ih pikamo u tami svojih sobe ... ili bi smo igrali dva naslova godisnje ili vise a onda bi odlepili posle nekog perioda i poceli onako bradati i cupavi, blede puti, polugoli da trcimo ulicama mazemo se bananama drogiramo lsd-em :d

hahaa da, i da ližemo žabe...

Ajde da krenemo od toga da je osnova nekog umetničkog dela njena neisforsiranost, sloboda dakle trenutni umetnički zanos, pobuda, momenat, inspiracija koji se uhvati i pretoči. Samim tim što je neko umetnik i radi na dizajnu igre na pr., ne znači da će on sam učiniti igru umetničkim delom, jer je u ovom slučaju on samo deo jednog segmenta. Dakle , to mora biti u simbioza svih ljudi koji rade na njoj, jedna zaokružena stvar u SVAKOM segmentu i tu ne mislim na perfekcionizam, već nešto što bi te po prelasku iste inspirisalo, intelektualno uzdiglo, fasciniralo, promenilo - bilo šta od toga, jer to je prvobitni smisao umetnosti.... Ja to jednostavno tako shvatam i mislim da sam u pravu. Rekao sam ranije da je tako nešto moguće, ali trenutno kako stvari stoje, ni blizu

Ne znam da li me u potpunosti razumete, ali da banalizujem - to što je neko unajmio, lupam mrtvog mozarta da komponuje za neku igru, ne čini tu igru umetničkim delom, čini je eventualno u svom MUZIČKOM segmentu samu za sebe, ali ne kroz segment igre, ok? To bi bilo isto kao kad bi rekli da je neki zid postao umetničko delo jer je o njega okačena umetnička slika itd...
 
Poslednja izmena:
Da dopunim prethodni post.

A šta je za vas umetnost (danas)? A pri tome manite me klasične umetnosti i ostalih ostavština nekih drugih vremena...

Sva dela koja imaju ljudskosti u sebi, zapravo mislim da je danas umetnost sve što nije komercijalni proizvod. Danas je razliku veoma lako uočiti.

Dobar primer je Plants vs Zombies koji je napravila firma koja igre pravi isključivo zbog love. Plants vs Zombies se razlikuje od svih ostalih igara te firme prvenstveno po humoru, koji je uvek dobar pokazatelj da nešto nije samo komercijalni proizvod.

Tamo gde se sve vrti oko love, tu humor i ljudskost nisu dobrodošli (banke na primer). Komercijalni proizvodi i kada imitiraju humor to čine toliko loše da je najvećoj budali jasno da je reč o lažnjaku.

Call of Duty je dobar primer igre koja je u potpunosti komercijalni proizvod.

Druga stvar pored humora koja razlikuje moje viđenje umetničkih dela i komercijalne proizvode jeste želja da se doda nešto ekstra što neće nužno biti naplaćeno. Dejvid Brejben bi danas bio poslat u ludnicu da je nekome došao sa idejom igre Elite. Rekli bi mu da svemir skrati na jedan zvezdani sistem sa pet planeta, 20 NPCa i da obavezno angažuje holivudske talente da pozajme glasove u animiranim sekvencama ne kraćim od 2 sata ukupnog trajanja. Jer to je ono što će sigurno biti naplaćeno, veliki sadržaj i broj opcija ne samo što se neće svideti svakome već je mnoge i odbiti (pun svet simpltona što bi reko Henk Mudi 😀).

Takvih primera u prošlosti ima kolko hoćeš a danas to rade samo naša istočna braća, uz 100 kila bagova pride. Neki od upečatljivih primera jesu:

- B&W gde se jasno vidi da se tim cimao mnogo više nego što je trebalo što je pokazao nastavak pomenute igre
- Arx Fatalis i čuveno pečenje hleba koje nikada neću zaboraviti (najnebitnija stvar u RPGu koji je neki manijak iz Arcane Studios odlučio da uradi kvalitetnije nego samu borbu u igri :d)
- Daggerfall i Morrowind
- Gothic serijal
- Stalker
- Bloodlines
- Arcanum/Fallout/Torment/BG...
- San Andreas
- Deus Ex
itd. itd.
 
Poslednja izmena:

Komercijalizovani dekica koji pokusava da bude cool i objasni zasto igre nisu art. :S: Pokusava. Kao filmskog kriticara i mogu da ga podnesem i slazem se sa dosta njegovih review-a, ali ovo sto pokusava je lame.

Ako je filmu dopusteno da bude umetnost, onda ce to i igre biti, kratko i jasno. Vecina sadasnjih igara je film interaktivnog tipa, s`toga ne vidim zasto nesto ili slicno ne bi bilo art. Praviti art film ili "komercijalni" ga i dalje svrstava u umetnost (sedmu), zasto onda i komercijalne i inhouse igre ne bi bile art?
I sto kaze rama, sto se hvatate perioda umetnosti od pre par stotina godina, kada "umetnost" i danas postoji?
Te price o ispunjenju duse i licnoj satisfakciji rade na mnogo nacina, odgledati vrhunski film, odslusati odlicnu numeru ili sesti na brdo i diviti se zalasku sunca iznad horizonta isto tako pruzaju to zadovoljstvo...
 
Sva dela koja imaju ljudskosti u sebi, zapravo mislim da je danas umetnost sve što nije komercijalni proizvod. Danas je razliku veoma lako uočiti.
Ljudskost je vrlo subjektivan pojam, skoro sve je komercijalni proizvod (čak i besplatni softver). Razliku je teže danas uočiti nego ikad.
Dobar je bio onaj članak gde je čovek citirao Oscara Wilde-a, koji je rekao da je pitanje da li je nešto umetnost ili nije, u stvari pitanje da li nam se nešto sviđa ili ne. Egzaktna definicija umetnosti ne postoji. Jasnu granicu je nemoguće povući.
 
Ljudskost je vrlo subjektivan pojam.. Jasnu granicu je nemoguće povući.

Ti ga baš pretera. Zna se šta je ljudskost. To što je danas sve izvrnuto naopačke, što bi negativci da postanu pozitivni (da njihovo shvatanje života zameni ono što smatramo za dobro) to ne znači da granice ne postoje i da ih nema. Nemoj bre ti da me razočaravaš. Pa ti si prevodio Stalker zbog sebe i drugih, bez ikakve nadoknade. O tome ja pričam, o ljudima koji nešto stvaraju bez da im je $$$ u glavi svo vreme. Moderi koji moduju radi sebe i da bi naučili nešto novo su isti tip ljudi kao što su bili Džejn Džensen, Brejben, Molino kada je počinjao, Karmak, Tim Šafer, Tim Kejn itd. Oni nisu morali da se cimaju toliko oko video igara, mogli su da rade neki PRAVI posao (u to vreme je situacija bila kao što će kod nas uvek biti, ukratko opisano - najbolja igrica je kodina). Ljudi su radili baš onako kao što je rekao neko sa colt-ovih linkova: pravili su igre najbolje što znaju i umeju i NADALI se da će ljudi prepoznati kvalitet i podržati ih. Ovi danas se ne nadaju, projekat koji ima dvocifrenu šansu da generiše gubitak nikada neće ugledati svetlost dana.

Ako misliš da lupetam napamet, samo pogledaj šta rade nekada veliki dizajneri. Konačno su se opametili (među poslednjima) i shvatili da nema potrebe da se cimaju puno kada će prosta igra poput Farmvila generisati isti ili mnogo više love. Brajan Rejnolds je živi primer toga.
 

http://forum.insomnia.ac/viewtopic.php?p=13074#13074
It's really depressing how uneducated all these people are, though. Even ignoring the dumb cunt, Ebert's reasoning (-- if one can call it that at all; it's more like a random collection of smarmy ripostes --) is full of giant fucking holes -- not even potholes, really: genuinely gigantic fucking holes. Take this one for instance:

Ebert je napisao(la):
She begins by saying video games "already ARE art." Yet she concedes that I was correct when I wrote, "No one in or out of the field has ever been able to cite a game worthy of comparison with the great poets, filmmakers, novelists and poets." To which I could have added painters, composers, and so on, but my point is clear.

The amount of pure BS contained in this paragraph is staggering. "A game worthy ocomparison with the great poets"! What the fuck DOES THAT EVEN MEAN? Even ignoring the retardation of comparing A GAME to THE GREAT POETS, instead of A GAME DESIGNER to the great poets, it's still retarded, because NOTHING is "worthy of comparison to the great poets" EXCEPT OTHER GREAT POETS. Or at the very most POETS IN GENERAL. By what criteria are we supposed to be comparing them with filmmakers or painters -- let alone game designers? How can you go on and on about this stuff without bothering to sort out at some point the criteria you use for your comparisons? Zero reasoning, basically -- both of them are just two retards defending their prejudices with random assertions that basically do not make any sense.

But what I find particularly funny is watching all these little worms squirm. Because all of them are furiously squirming right now, and with good reason! The movie critics are seeing their trade (and consequently their status) in jeopardy -- indeed fighting a losing battle -- and all they can come up with is throwaway shitty articles like the above. And the gamefagots are on the receiving end of the intelligentia's ridicule and contempt, and will forever remain utterly incapable of deflecting it BECAUSE IT'S JUSTIFIED -- for what THEY call "art" is nothing more than trash -- by ANYONE'S standards. So both parties are going down, baby, you better believe it, and the only one going up is me, and whoever follows in my footsteps.
 
Cim vidim izraze poput cunt, fagot odustanem od citanja 😉.
 
Pa što onda čitaš moje pisanije? Ja se služim sličnim izazima samo u duhu našeg jezika 😀
 
@shin-bojan
I concur. Isto tako ne znam zasto nano toliko citira te strane forume, kao da smo mi nesposobni za razmisljanje i diskusiju ili zato sto je text na engleskom odmah je "mocniji". 😛

Procitao sam jedno stotinak ako ne i vise Ebertovih review-a i znam njegov ukus a i nesposobnost da objasni nesto sto mu se ne svidja, tj. ne razume. Najvise mi se svideo njegov nesposobni review Fight Cluba, koji su 10 godina kasnije Bred Pit i Fincer sa sve Nortonom posteno i sa razlogom ismejali. 🙂
 
Poslednja izmena:
Pa što onda čitaš moje pisanije? Ja se služim sličnim izazima samo u duhu našeg jezika 😀

To je drugacije, ti si nas 😉.

Procitao sam jedno stotinak ako ne i vise Ebertovih review-a i znam njegov ukus a i nesposobnost da objasni nesto sto mu se ne svidja, tj. ne razume. Najvise mi se svideo njegov nesposobni review Fight Cluba, koji su 10 godina kasnije Bred Pit i Fincer sa sve Nortonom posteno i sa razlogom ismejali. 🙂

Ni ja ga ne volim, posto ne podnosi Lynch-a 🙂.
 
Ti ga baš pretera. Zna se šta je ljudskost....

Definiši ljudskost 😉
Komercijalni naslov može da bude jako kvalitetan. Ako neko nešto radi, a ne misli prvenstveno na pare - može da ispadne užasno. Nastavci Baldur's Gate-a ili Fallout-a nisu izašli zbog toga što su ih svi voleli, nego zato što su se prvi delovi dobro prodavali, sa ciljem da se još zaradi. I nisu ispali komercijalno ***** 🙂 S druge strane, imaš Mirror's Edge - iz EA-a je izašla, i bila je dosta sveža ideja. Takvih primera ima u ostalim, "pravim" umetnostima.

Koliko je nešto dobro ne zavisi od toga ko ga je pravio, i šta mu je bilo glavno na pameti. Mario Puzzo je napisao Kuma jer je bio u dugovima do guše, morao je da izbaci neku knjigu koja će da se prodaje. Kopola je iz istog razloga prihvatio da režira film - uložio je u neki Lukasov SF koji je propao potpuno. Čini mi se i da je Mikelanđelo na sličan način bio skoro primoran da naslika Sistinsku kapelu. Način na koji je nešto pravljeno i razlog su mi najčešće nebitni. Rezultat, proizvod na kraju, je jedino što me interesuje. Naravno, jako je lepo kad neko radi zbog druge strasti, osim čiste pohlepe, ali to ne garantuje kvalitet, i to ga ne čini umetničkim delom (ma šta to značilo) i obrnuto.
 
Poslednja izmena:
Nazad
Vrh Dno