Teoretski da, mogu da ponude veće brzine po znatno nižim cenama, a u praksi to sasvim drugačije izgleda. Navešću primer SBB-a. Trebalo im je skoro mesec dana da svima povećaju brzine, a oni su to radili sukcesivno, a očekivano bi bilo da samo jedan klik reši sve, upravo u tome jeste poenta, neki provajderi su kupovani od većih, drugi su se gasili ostala infrastruktura, a novoprodišli to iskoristili pa je u svakom gradu topologija mreže drugačija i sve u svemu iziskuje troškove.
Povećanje brzine jeste trošak jer linkovi ka inostranstvu nisu jeftini koliko se to čini da za par stotina eura dobiješ 1gbps link to je u praksi sve drugačije. Gde su silne dozvole, administrativne takse, nameti države to niko nije uračunao, pa onda zaposleni, hardware, i sve ostalo što prati jednog provajdera.
Link ka inostranstvu ili zakup linka npr. kod Telekoma je trošak niko neće taj link dati za džabe, nego će da se plati i to papreno, i to je jedna od osnovnih karika, a da ne pominjemo i druge stvari koje utiču (već navedeno).
Da je sve tako sjajno i bajno svi bi otvarali te provajdere sa minimalnim ulaganjem, a korisnicima davali brzine da im se zavrti u glavi...
Drugo utiče na budžet u smislu ulaganja na mestima gde čvorište nije u mogućnosti da podrži povećanje brzine koju deklariše u ponudi, pa onda mora iz svog budžeta da uloži u to čvorište i nada se da će i dalje imati isti broj korisnika na toj lokaciji ili ih neće imati sve su to neki od faktora koji itekako mogu da utiču na budžet ne u smislu velikog i enormnog profita nego rashoda.
Mnogo ali baš mnogo faktora utiče i odluka na cenu kao i na samo povećanje protoka korisnicima, to je jedna materija o kojoj možemo danima pričati...