@akki
Hajde samo objasni kako su ostalim evropskim zemljama rešili taj problem sa ground station-ima. Nemoguće da Srbija jedina zemlja u Evropi gde žele da ih postave. Imaju ih u mnogo evropskih zemalja, i manjih i većih, pa nije bilo tih problema
Evo nasmeja me lepo, ti si me na početku teme pitao kako je moguće da samo kod nas ima problema, ja sam to detaljno objasnio i naveo primere za druge zemlje i sad me opet to pitaš... Što je ok, ne zanima te to detaljno, pristupaš temi kao radoznali posmatrač ali je zanimljivo koliko se brzo zaborave...
Dakle, naravno da ne žele samo kod nas da ih postave ( zemaljske stanice iliti gateway),
naprotiv jako je bitan njihov broj ali je
ključno da su one
pozicionirane na strateški bitnim lokacijama, ali
nije tačno da nema problema, naprotiv:
Napominjem da je ovo
vezano za zemaljske stanice odnosno gateway i da se ne odnosi na komercijalnu uslugu za korisnike sem ako nisam napisao konkretno.
Deluje neverovatno ako se ne prati tema. Starlink je
oličenje regulatornih problema širom sveta.
Da krenemo od
SAD. Sam početak Starlinka bio je
praćen ozbiljnim kontroverzama, a
proces dobijanja dozvola od FCC-a trajao je
neuobičajeno dugo, uprkos tome što je svima bilo jasno o kakvom se projektu radi. Pored toga, ceo postupak bio je usko vezan za ITU koordinaciju, što je za SAD uvek politički i diplomatski osetljivo pitanje.
Posebno je bilo
sporno insistiranje Starlinka na „
first come, first served“ principu za spektar, koji je u
direktnoj koliziji sa konceptom „equitable access“ na kojem
insistiraju brojne države. Iako su tehnički uslovi na kraju ispunjeni i odluka doneta konsenzusom, ostaje ozbiljno pitanje kako bi takav
proces izgledao danas, u svetlu razvoja Starlinka i šireg bezbednosnog i geopolitičkog konteksta njegove upotrebe.
Dalje, Starlink je u okviru RDOF programa dobio ugovor od FCC-a vredan skoro 900 miliona dolara za projekat razvoja ruralnog interneta. Na osnovu toga su
obezbeđeni značajni krediti i investicije, ali sredstva nikada nisu isplaćena zbog neispunjenja propisanih uslova, što jasno pokazuje da ni u
SAD regulatorna tolerancija nije bezgranična čak i za njih strateški krucijalnu firmu.
Kada je reč o zemaljskim stanicama, planirano je više od 99 gateway lokacija širom SAD, dok je u
praksi izgrađen znatno manji broj. Proces su pratili
otpori lokalnih zajednica, ekološke primedbe i zabrinutost zbog radiofrekventnog mešanja.
Važno je naglasiti da
svaka pojedinačna zemaljska stanica zahteva posebnu dozvolu nadležnog regulatora.
Starlink je, međutim, u više jurisdikcija
insistirao na tzv. light licensing režimu, odnosno
generičkim ili blanket dozvolama koje bi omogućile izgradnju i operativnost zemaljske infrastrukture uz
minimalan regulatorni nadzor. Upravo takav pristup se
sistematski sudara sa nacionalnim regulatornim, bezbednosnim i prostorno-planskim okvirima i često ostaje zaglavljen u procedurama.
Ovo je
isti slučaj koji se pojavljuje i u
drugim državama, uključujući i Srbiju.
Evropa nije ništa jednostavnija i netačno je da ne postoje problemi:
Francuska se često navodi kao
primer države u kojoj bi Starlink „morao“ da
prođe bez problema, ali realnost je bila daleko složenija.
Proces dobijanja dozvola trajao je izuzetno dugo i zahtevao je intenzivno političko lobiranje, uključujući i
direktne intervencije nakon poseta visokih američkih zvaničnika Parizu. Tek nakon dodatnih političkih pritisaka i
dolaska državnog sekretara za telekomunikacije došlo je do
prilagođavanja francuskog zakonodavstva i uredbi koje se odnose na postavljanje stranih zemaljskih stanica i korišćenje radiofrekvencijskog spektra.
Kada su dozvole konačno dobijene, planirana je izgradnja više zemaljskih stanica, ali je u
praksi realizovan samo deo tog plana, dok se od pojedinih lokacija
odustalo zbog regulatornih, lokalnih i tehničkih problema.
Čak i najviši sud (Conseil d'État) 2022.
poništio licence jer su pokušali da zaobiđu javne konsultacije. Dakle, i u
srcu EU ih zakon primorava da poštuju red, a ne njihovu
želju da budu iznad sistema.
U
Španiji je Starlink dobio dozvolu od CNMC-a tek 2021. godine, nakon
dugotrajnih analiza frekvencijskih alokacija i regulatornih usaglašavanja.
Proces su dodatno usporile ekološke žalbe, uključujući proteste astronomske zajednice zbog svetlosnog zagađenja i potencijalnog uticaja satelita na opservatorije, poput onih na Kanarskim ostrvima.
Kada je reč o zemaljskim stanicama, planirano je više lokacija, ali je
njihova realizacija kasnila zbog lokalnih dozvola, prigovora konkurenata poput Telefonice i
sudskih postupaka vezanih za potencijalno radiofrekventno mešanje sa postojećim mrežama. I ovde je Starlink
morao da uloži
značajne napore u lobiranje i
prilagođavanje svojih planova
regulatornim zahtevima.
Italija je sledila sličan obrazac. Iako je AGCOM formalno odobrio rad Starlinka 2021. godine, proces je bio
praćen dugotrajnim analizama spektra i brojnim prigovorima. Posebno su se isticali
zahtevi vezani za zaštitu kulturnog i istorijskog nasleđa, jer su neke planirane lokacije zemaljskih stanica bile u blizini zaštićenih područja. Da je prihvaćeno light licence Starlink bi imao mogućnost da stavi zemaljsku stanicu gde hoće.
Istovremeno, konkurenti poput Telecom Italia (TIM) podnosili su
prigovore zbog pitanja tržišne ravnopravnosti ( fer plej) i potencijalnog mešanja sa postojećom infrastrukturom. Kao rezultat toga, planirane
gateway stanice nisu realizovane u obimu i rokovima koji su prvobitno najavljeni.
Indija predstavlja možda i najjasniji primer. Starlink je 2021. godine
započeo pre-order prodaju usluga bez prethodno dobijenih regulatornih dozvola ( znači idemo kako nam odgovara jer smo najjači), nakon čega su indijske vlasti
izdale zvanično upozorenje i naložile obustavu svih aktivnosti.
Kao
ključni razlozi navedeni su
nepostojanje licenci, pitanja nacionalne bezbednosti i potpuna neregulisanost zemaljske infrastrukture.
Poseban fokus regulatora bio je
upravo na zemaljskim stanicama (gateway-ima), koje u Indiji podležu s
trogom režimu nadzora, lokalizacije saobraćaja i kontrole međunarodnih komunikacija.
Upravo
nemogućnost da se ispune zahtevi vezani za ground infrastructure i bezbednosni nadzor predstavlja ( koji je u Indiji značajno strožiji nego kod nas) glavni razlog zbog kojeg proces traje godinama i zbog kojeg Starlink, i nakon više godina, još uvek
nema punu operativnu dozvolu.
Slovenija se često navodi kao
pozitivan primer jer je Starlink u
veden primenom standardne EU regulatorne prakse kakva je i
kod nas. Međutim, važno je naglasiti da u Sloveniji
ne postoje Starlink zemaljske (gateway) stanice niti su planirane, već se usluga pruža oslanjanjem na infrastrukturu u drugim državama, što sam ja pričao uporno i govorim i u prethodnom postu da nije neophodna zemaljska stanica kod nas već da, ako žele, mogu odmah krenuti...
Čak i u tu postojala su
određena regulatorna pitanja, pre svega vezana za svetlosno zagađenje i koordinaciju spektra, ali ona nisu dovela do prekida usluge i rešena su u okviru postojećih procedura, što je praksa svuda i bilo bi i kod nas.
To pokazuje da regulatorni izazovi postoje čak i kada je država u potpunosti usklađena sa EU praksom i nema nameru da koči uslugu, dok bi izgradnja zemaljskih stanica otvorila znatno kompleksnija pitanja, ali da to ni u jednom trenutku ne utiče na samu uslugu, ni na početak komercijalnog servisa, ni na neko prekidanje zbog tih izazova...
O Africi i problemima tamo moglo bi se pisati posebno, ali je dovoljno pomenuti da su regulatorni haosi u pojedinim državama doveli i do ograničenja, pa čak i ukidanja određenih režima korišćenja Starlink usluga, uključujući roaming.
Da sumiram, prema onome
što sam Starlink sam javno navodi: početak komercijalne Starlink usluge u Srbiji moguć je praktično odmah, jer je
regulatorni okvir usklađen sa ECC i
važećom evropskom praksom za pružanje satelitskih korisničkih usluga.
Ključni problem nastaje kod zemaljskih stanica. Upravo tu Starlink, kao i u brojnim drugim državama,
pokušava da kroz intenzivno lobiranje i pritisak javnosti obezbedi povoljnije regulatorne uslove, uključujući
light licensing režime i
fleksibilniji pristup dozvolama za zemaljsku infrastrukturu.
Taj obrazac ponašanja jasno se vidi u svim navedenim primerima širom sveta
i ne predstavlja izuzetak u Srbiji, već
deo njihove standardne globalne strategije.
Zaključak je jednostavan:
Srbija u ovom slučaju nije ni izuzetak ni prepreka. Dobro je što se ovako
važan, strateški i ekonomski značajan sektor ne prepušta stihiji i „western“ logici, bez obzira na jačinu pritisaka i lobiranja.
Regulacija nije suprotna tehnološkom razvoju, ona je preduslov da se taj razvoj odvija ozbiljno, održivo i u interesu države i tržišta.
Edit:
Ulete marantz opet sa svojom čudnom logikom, Italiju sam igrom slučaja objasnio kao da sam znao ( samo da dodam da je Meloni u poprilično bliskim odnosima sa Maskom), Poljska je
ključna zbog Ukrajine, to je valjda svima jasno... A valjda je suludo diskutovati o tome šta smo mi, a šta su Italija i Poljska u svakom aspektu...
I opet napominjem, komercijalni servis je jedno i tu
Starlink može krenuti odmah po sopstvenom priznanju, zemaljske stanice su
potpuno druga priča i ne zahtevaju prost upis u registar već celu proceduru koju sam detaljno objasnio i kao što se vidi iz primera bilo je
problema praktično svuda...