Tiha vožnja
Događaj je najavljen kao vožnja u tišini, u znak sećanja i poštovanja prema poginulim biciklistima u prošloj godini. Bez namere da vređam bilo koga ili nipodaštavam eventualno uloženi trud, moram da kažem da je ovo bio ubedljivo najgore organizovan biciklistički događaj koji sam video. A vozio sam nekoliko biciklijada.
Pre svega, sumnjivo je bilo već što nigde nije bilo predviđene rute (osim, možda, na fejsbuku kome nemam pristup) i što su organizatori najavili da neće biti obustave saobraćaja, nego da će biciklisti da se kreću u koloni, uz ivicu kolovoza, koliko god da nas bude. What could go wrong?

Ali ok, rek'o znaju ljudi šta rade. Sigurno ćemo da idemo sa Trga do Slavije, sve ravno, ima mesta da se poređamo, pa onda okrenemo nazad i to je to. Pokazalo se da je logika organizatora sasvim drugačija.
Start je trebalo da bude u 18:30. Krenuli smo tek oko 18:50. Pre starta se niko nije obratio okupljenima, niko nije objasnio povod okupljanja (neki nisu znali), javnosti nije skrenuta pažnja. Nije skrenuta pažnja na predviđena pravila, nije objašnjena ruta, ništa. Nije čak ni označen start, niko nije viknuo: "Krećemo!", nisu čak rekli ni na koju stranu!? A krenulo se sa Trga ka Narodnom pozorištu. Ja totalno zbunjen, ali ajde. Krenem polako, ne volim da se guram, kad neka policajka (našlo se dvoje policajaca) poče da viče da požurimo, da ne bismo prelazili u dve ture (zbog semafora), nego da prođemo svi odjednom. Naravno da ne postoji način da se to izvede, ali ko bi to njoj objasnio. Tako jedna grupa pređe i ode negde pored pozorišta, niz Francusku ulicu. Ja idem u drugoj grupi, nigde nema mesta, što od pešaka, što od nas biciklistia, što od onih koji su prešli u prvoj turi, ali nisu otišli nigde. Podstaknut ranijim vriskanjem da požurimo i pređemo što pre, jer policajka blokira saobraćaj (jedan auto, stao 3 metra od nas), ja se pomerih 30 cm od pešačkog prelaza. Na to policajku strefi šlog, ona vrisnu: "Gospodine!", pa kako sam ja to krenuo pored pešačkog i ispred nje, "da me pregazi auto!"

Sad bih ja tu njoj objasnio da je ona već napravila haos, da blokira saobraćaj bez potrebe, jer smo već čekali semafor, da ne možemo da pređemo na vreme, da... Ali ne. Rekoh sebi neću ja da se pravim pametan. Stadoh ispred nje, siđoh sa bajka i vratih se okolo, tiskajući se sa drugim biciklistima. Naravno, sa druge strane nema mesta na trotoaru, moramo uz ulicu.
E, tu je onaj trik semafor (od pozorišta ka Staklencu), gde je samo jedna polovina prelaza zeleno, a druga polovina crveno. Naravno, briljantni um policajke nije ni pomislio da se i tu zaustavi saobraćaj, pa su neki biciklisti ostali da vise na pola puta, neki nastavili da prelaze na crveno, neki čekali kod pozorišta i pitali se kakav je to haos. Policajka za to ne haje, njen ego je na sedmom nebu. A onda počinje potpuna papazjanija, jer od policajke automobili iz smera Terazija nisu mogli da prođu raskrsnicu, od tih automobila oni iz Francuske ulice nisu mogli da uđu na Trg, od biciklista koji prelaze na crveno automobili sa Trga nisu mogli da skrenu u Francusku... Policajke nigde, verovatno je izvukla ogledalo da uživa u prizoru.
Kada smo konačno nekako prešli preko, desio se potpuni raspad sistema, što se moglo očekivati. U pitanju je vrlo prometna i nezgodna ulica, sa puno semafora i uličica. A tu je i okretnica autobusa. Prva grupa je već uveliko čekala na narednom semaforu, kod Doma vojske, dok su ostali uzalud pokušavali da se pridruže, jer nije bilo mesta. I onda nova papazjanija - otvara se semafor kod Doma vojske, a organizatori nas vode levo!? Vozači poludeli, biciklisti ni ne znaju šta da rade. Nekako prolazimo, ali tu zbog semafora počinju prvi napadi i formira se beg. Glavna grupa ostaje zaglavljena, a dodatna grupa ostaje negde između, na gomili semafora i pešačkih prelaza koje pešaci, normalno, pokušavaju da pređu.
Tako se gomila biciklista gura uskim, zakrčenim uličicama sve do - nećete verovati - Studentskog trga, gde se penjemo gore! Pa i Pera Kojot bi shvatio da je ta ruta bila sumanuta, jer je to ista ulica u koju se, kod pomenutog pozorišta, ulazi prostim skretanjem levo! Ulica je slobodna samo za taksi i javni prevoz, pa gužve skoro da i nema, a postoji samo jedan semafor (ili 2). Kome je palo na pamet da se guramo okolo i izluđujemo i sebe i druge, nemam pojma. Uglavnom, glavna grupa je nekako držala korak sa beguncima do skretanja levo, ka Kalemegdanu, pa onda pravo dole do narednog semafora. Tu je policija očigledno podsetila organizatore na tvrdnje kako ćemo da idemo u koloni, pa su počeli povici da se skupimo u jednu traku. Ali... Tada je već bilo previše biciklista da se sabijemo u jednu traku, uz to su neki iz organizacije sretali valjda prijatelje usput i zastajali, a drugi su ili zastajali sa njima ili nastavljali pravo, u nepoznato, bez ideje kuda se ide. I taman se nekako ugurasmo u desnu traku, kad na krivini neko viknu da se skreće levo! Dakle, lud zbunjenog, lud zbunjenog!
Uz dodatnu papazjaniju stižemo do valjda Carice Milice i počinjemo da se puštamo ka Zelenom vencu, gde lika na rekumbentu skoro pregaziše autom (nije njegova krivica). Nekako prođosmo, orgnaizatori i dalje urlaju da se skupimo u jednu traku, ali opet - ide se levo, u Prizrensku. Begunci još nekako i prođoše, ali kad je naišla glavna grupa, sistem se ponovo raspao, jer prosto nije bilo mesta da se svi biciklisti sklone sa Zelenog venca. I opet se razmileše po celoj ulici. Stoje svi, viče se da se opet skupimo, ljudi pokušavaju da se sklone desno... Ali skreće se opet levo! Majko mila, biće ovde mrtvih. Tu se ja izdvojih malo u stranu, sve blokirano i zapetljano, ne mogu ni pešaci da prođu na svoje zeleno i još nam na to skreću pažnju!
Grupa nekako opet stiže begunce na semaforu kod fontane (Terazije, hotel Moskva) i ja se samo nasmejah i pomislih: "Vi stvarno nikad niste vozili bicikl!"

(
http://www.youtube.com/watch?v=CQNXAeEnXNM) Šalim se, pomislio sam da je dobro što ćemo sad nazad na Trg, pre nego što ljudi izginu ili se pobijemo sa vozačima kojima već vidno idemo na nerve. Organizatori usput vozačima i prolaznicima dele i simpatične letke (OBIĐI ME), ali oni već odbijaju da ih uzmu, jer su dovedeni do ludila. I baš kad je trebalo konačno da odahnemo i spasimo šta se spasti može, organizatori nas vode DESNO, ka Slaviji! Uz stalne povike da se skupimo u jednu traku. Kad, ne lezi vraže, odmah na sledećem semaforu ide se LEVO, pa je trebalo da se prebacujemo u drugu traku. Naravno, svakom je jasno šta sledi, ali ja odlučih da ćutim. Za pamet ovde nema mesta. Ipak, neko drugi se zeznuo: "Obe ove trake su za skretanje levo!". Naravno, opaska je ostala bez odgovora, svi se naguraše u levu traku, skrenusmo levo, ka Trgu Nikole Pašića, i onda se nađosmo u levoj traci, umesto desnoj! Naravno. Nova papazjanija, nova prebacivanja glavne grupe, opšta blokada saobraćaja. Nekako se ređamo taman na vreme da prođe auto sa policijom kojoj je već dozlogrdilo. Begunce sustižemo na semaforu, ali oni opet odmiču na pravcu. Sad se već svi držimo desne strane, ja se mislim samo kako ćemo u Kneza Miloša, pa Kralja Milana, kad organizatori prevlače na levu traku - idemo u BULEVAR!?
Dakle, ko nije bio ne može da shvati, ali Bulevar je poslednje mesto gde biciklista želi da bude ako saobraćaj nije zatvoren. Gomile automobila, gomile pešaka i gomile uličica i semafora. Uz to, da bismo ušli u Bulevar, sada potpuno blokiramo skretanje desno u Kneza Miloša, takođe veoma bitna tačka i praktično jedini put iz grada ka Topčideru, Sajmu, Adi, Banovom brdu, Ibarskoj magistrali, Obrenovcu...
Očekivano, u Bulevaru dolazi do novih skokova i bega, glavna grupa se raspada, samo pokušavamo da preživimo. U jednoj od uličica konačno skrećemo desno (nisam siguran u koju ulicu) i tu počinje nova stravična papazjanija. Ne samo što se zavlačimo po uličicama i upadamo u standardnu saobraćajnu gužvu, nego organizatori nasumično na nekim raskrsnicama blokiraju saobraćaj, da ono što je ostalo od glavne grupe prođe, ali to ni na koji način ne signalizira!? Nema ni povika "ajde, ajde", nema ni mahanja rukama, da znamo da treba da požurimo kroz crveno. Većina nas staje pred semaforima, prave se nove gužve, svi već ludi. A onda, na nekim raskrsnicama, organizatori odjednom ne blokiraju saobraćaj, ljudi mahinalno prolaze na crveno i grad se pretvara u ratnu zonu.
Konačno ulazimo u Kralja Milana, begunci su već daleko, a glavna grupa ne može nikako da se konsoliduje, prepušteni smo sami sebi, sve deluje kao razbijena vojska. Na Terazijama trolejbus pokušava sve da nas pregazi i izgura, da bi ušao u stanicu (svi se držimo desne ivice, prema uputstvima, pravilima i zakonu), ali nekako stižemo nazad do Trga. Pojedini preskaču sve trake, da uđu na Trg, ali većina se gura sa strane i čeka zeleno za pešake. Konačno je gotovo, valjda su svi stigli bezbedno! Organizatori se ni na kraju nisu nikome obratili nekim prigodnim rečima.
Šta je pouka?
1. Ne treba se učiti organizaciji na ovako opasnim dešavanjima.
2. Ne smeju da se organizuju masovna okupljanja (biciklistička ili pešačka) bez zaustavljanja saobraćaja i pomoći/pratnje policije.
3. Ideja da se vozi u tišini je pala u vodu odmah, a pogotovo kada se ispostavilo koliko je duga vožnja, jer je bilo jasno da neće moći da se ćuti. Tim pre što je buka u gradu bila prilična.
4. Lampa koju sam kupio je fenomenalna! U povratku je postavih i uključih na najslabije. Bilo je dosta svetla, pa samo da mene vide, ali je ipak osvetljavala. Na Vidikovcu uključih malo na najjače i ljudi su se sklanjali misleći da je auto, a auti su zastajali zapanjeni, ne znajući o čemu se tu radi!

(lampa je bila okrenuta na dole, nisam blještao nikome u oči) Čak je i nosač radio mnogo bolje od očekivanja, mada nisam najbolje montirao, pa je povremeno klizio.
5. Upoznah par ljudi sa raznih foruma, uključujući Bahatog Sida koji uopšte ne deluje toliko bahato.

6. Ako pročita dovde, znači da je bilo zanimljivo.

7. Ko do sada nije mrzeo bicikliste, danas je promenio mišljenje. Bolje izbegavajte vožnje narednih par dana, da se malo slegne.