Ja da ti kažem jedno - ako želiš da otvoriš igraonicu - otvori. Inače češ zauvek razmišljati šta je moglo da bude. Niko ti ne garantuje uspeh, ali nešto u životu moraš da radiš. Moj prvi posao rentiranje Segi je bio čist promašaj. Jedva sam bio na nuli posle rasprodaji Segi, igrica i opreme. Drugi posao - "slobodna distribucija medija" mi je donela poprilično novca, koji na žalost nisam uspeo da sačuvam jer sam bio klinac koji je nenormalno trošio. Uspeo sam da uštekam jedino kintu da otvorim igraonicu, i to posle velikog kraha igraonica sredinom dvehiljaditih. To mi je treći posao. Svi su pričali kako je to promašaj, da su igraonice mrtve i sl. Ipak sam je otvorio i nikad se nisam pokajao. To je bilo ono što sam uvek želeo. I uspeo sam sa njom. Četvrti posao mi je bio Mini 3D bioskop. savršen primer gde je odlična ideja - ali pogrešno mesto. Rukovodio sam se idejom da u Gradištu nema ni jedan bioskop odnosno nema ga do BG-a, tako da ako neko hoće u bioskop nema gde da ode. A neko možda hoće umesto u grad da ode da gleda film sa društvom pogotovo. Ili ako hoće salu samo za sebe i devojku. Takođe sam kontao da svi mogu gledaju filmove kući, ali šta ako hoće 3D film da gledaju. Tako sam uzeo 3D plazmu 51" (jedina u gardu tada), povezao na lap i obezbedio prostor sa 8 mesta (fotelje, dvosedi). Ima slike na mojoj facebook prezentaciji. Zakonski sam se ogradio tako što sam ja rentirao prostor adekvatno tehnički opremljen a ljudi su "sami" puštali filmove. I cena je bila samo 800 dinži za rentu prstora (u BG-u karta za jednog 500din). I mislio sam da ću da razbijam. Ali šipak, izdržao je bioskop godinu dana da bi po zatvaranju bio opet na 0. I to samo zato što sam TV prebacio sebi kući inače bih imao minus od 800 eura. Poenta je da ne može svaki posao ili ideja da uspe, ali čovek mora probati.
Inače, vođenje igraonice jeste težak posao. Pored mog redovnog posla, morao sam dnevno da odvajam i dva-tri sata na igraonicu. Vikendom prepodne sam ja radio kako bih očistio sisteme od raznoraznih gluposti, toolbarova, trojanaca, virusa i sl. Znači nikad nisam imao nedelju. Kao što neko reče, za 7 godina sam samo jednom otišao na more i to prošle godine zahvaljujući napretku tehnologije. Znači kamere u igraonici, team viewer na serveru i net na moru. Skype obavezan takođe.
Imao sma ja sa igraonicom uspona i padova, borba sa konkurencijom za mušterije i sl. Ljudi su dolazili i odlazili, ali je par generacija stasalo uz moju igraonicu. Sve generacije koje su bila 3-4 razred OŠ po otvaranju igraonice (znači od 2005/06 godišta). Moja igraonica je postala lokalni fenomen, centar okupljanja što dece što starijih. Prve mušterije bi stizale sa prvim busevima sa sela (7h), koja tad nisu imala net. Lokalci bi došli na prvu partiju kantera pred školu. Kad bi neko pobegao sa časa, ili ga pustili sa prakse, on bi došao u igraonicu a ne kući. Okupljanja timova pred utakmice, dolazak gostujućih ekipa (odbojka, fudbal, rukomet). Okupljanje pred odlazak na poligon na basket ili fudbal. Okupljanje pred grad, i skupljanje posle fajronta po kafićima. Čekanje prvog busa (4h ujutru) za BG, isto kod mene. Okupljanje pred maturu - opet kod mene. Koliko samo proslava rođendana, novih godina i godišnjici igraonice.
Većina mušterija je kod mene prvi put sela za PS2/PS3, za XB360. Igralo Guitar Hero ili Rock Band na gitari odnosno bubnjevima. Igralo igre u 3D. Gledalo 3D film. Sve ono što kući nisu imali imali su kod mene. Sve ono što nisu smeli kući da rade radili su kod mene.
A roditelji su bili srećni, bilo im je draže da deca vise u igraonici nego po kafićima. Iako je i kod mene u početku bilo ako u kafićima, znala se hijararhija, mlađi su poštovali starije ali sa druge strane niko nikog nije smeo da dira, inače bi imao problem sa mnom. I to ne u vidu fizičke pretenje i sl. Dovoljno je bilo da udaljim nekog trajno iz igraonice, mesta koje je In i gde svi sem njega mogu da dođu.
Najbolji primer koliko je igraonica značila nekim ljudima da posle odlaska na studije u BG, Niš, NS itd. većina nije nastavila da ide u igraonicu. Ne zbog učenja i sl. već nigde nije zatekla takvu atmosferu. Dođu jednom u mesec dva i prvo svrate da vide šta ima kod nas.
Sad, kad se osvrnem, posle 7 godina imam razrađenu (malo zastarelu) igraonicu i čeka me izazov u vidu obnove igraonice. Barem što se opreme tiče. Takođe, došla je nova generacija klinaca koje tek treba ubediti da je zabavnije da se igraju kod mene nego kući. I za sada mi lepo ide. Imam par društava 3-4 razred, koja kući ne smeju da igraju Left 4 Dead, pa svakog dana vis epo 3 sata kod mene. Dobro za početak