Šta je novo?

Humanost

Junak sa Košara: Još jedan zaboravljeni ratni heroj

Mija Đidić, 43 godine, još jedan je zaboravljeni ratnik. Junak. Za državu očigledno samo još jedan teret. Heroj sa Košara. Jedan od mnogih junak koji su bili u prvim redovima kada se branila otadžbina.

Danas, teško oboleo, u selu Milentija, kod Brusa, živi sa majkom teško obolelom od karcinoma. U teškim uslovima, trošnoj, oronuloj kućici koja prokišnjava.

Do kuće ovog borca dolazi se zemljanim putem nekih pet, šest kilometara.

Zaboravljen od države, ali ne i od svojih saboraca i starešine. Obišao ga je njegov saborac i starešina, Boban Ostojić.

Zbog Mijinog teškog zdravstvenog stanja, Boban nam je ispričao Mijinu životnu priču:

- Mija je 1998. godine otišao u redovnu vojsku. Bio je pripadnika, sada već čuvene 125 motorizovane brigade Vojske Jugoslavije. Vojni rok je služio na Kosovu i Metohiji. Tu je i dočekao rat. nakon toga proveo je i tri meseca na karauli Košare - rekao je Ostojić.

Danas boluje od teškog oblika PTS (post traumatski sindrom).

Živi u kući koje nije kompletni vlasnik jer postoje još tri suvlasnika. Jedino primanje od kojeg žive je 10.000 dinara socijalne pomoci.

Majka Vidosava je tri puta predavala dokumentaciju za tuđu negu i bivala odbijena. Od opštine Brus nikada ništa nisu dobili kao ni drugi vid pomoći!

Ako ste u mogućnosti, pomozite. Finansijsku pomoć možete uplatiti na dinarski račun Vidosave Đidić, selo Milentija, opština Brus.

Poštanska štedionice na broj: 200-45883175-93

Postoji i devizni račun broj RS 35200000012406597618 uz sledeće instrukcije:

Za detaljnije informacija možete kontaktirati telefonom majku Vidosavu :+38163 162 16 42

direktno.rs/zivot/341194/mija-djidic-junak-sa-kosara-brus.html
 
BORBA SA TEŠKOM BOLEŠĆU Mladiću iz Gračanice za transplantaciju bubrega potrebno 85.000 evra

Već deset godina mladić Admir Salkić (29) iz Gračanice svaki drugi dan ide na dijalizu u Gračanici.

Da cela situacija bude bolnija, na dijalizu već treću godinu ide i njegova majka Ešefa. Žive od skromne plate oca i supruga Zijada, koji je zaposlen u komunalnom preduzeću „Komus“, prenosi Srpskainfo.

Cela Gračanica i okolina poznaje ovu porodicu kao poštenu. Oni se na svoj način bore sa sudbinom koja ih je zadesila, a u toku je akcija za pomoć u transplantaciji bubrega Admiru.

– Meni je 45 godina. Pre tri godine su mi otkazali bubrezi i pošla sam na dijalizu. Ali ja o sebi ne mislim, meni je svakog trenutka pred očima moj sin Admir. Njemu je tek 29 godina, a deceniju je na dijalizi. Stalno mi govori, „mama i ja bih volio imati svoje društvo, izaći među ljude“ – priča Admirova majka Ešefa, koja i sama teški bolesnik.
Apel za pomoć već daje rezultate. Na samo jednoj sergiji, u džematima Medžlisa IZ Gračanica, za Admira je sakupljeno 7.000 KM. Za transplantaciju u gradu Minsku u Bjelorusiji potrebno je skupiti 85.000 evra.

– Uspostavili smo kontakte s ljudima na ovoj klinici, koja je poznata u svetu s najkraćim čekanjem na red za transplantaciju koji traje od tri meseca do godine. Ovo je moja šansa i jedini način da dobijem bubreg i ostanem živ. U BH Telecomu otvoren je i humanitarni broj: 090-291-009 kojim se doniraju 2 KM. Meni nešto neobjašnjivo govori da ću uspeti. Naravno, s dobrim i plemenitim ljudima. Shvatiće oni moju situaciju i moju molbu – poručio je Admir Salkić, prenosi Avaz.


 
Поштовани чланови Бенча.
Сви смо чули за опаку болест за коју је потребан веома скуп лек. Болест је спинално-мишићна атрофија.
Дете за које можда нисте чули је Анђела.
Њено стање је хитно!
Слободно ископирајте овај текст и шаљите на наведене адресе. Ако сви упутимо по поруку, можда ће их то продрмати!!!
[email protected]
[email protected]
[email protected]
[email protected]
[email protected]
[email protected]
[email protected]
[email protected]
[email protected]
[email protected]
[email protected]
[email protected]
[email protected]
[email protected]
Грађани питају за СМА децу
Поштовани,
Шаљем ову електронску поруку на више адреса, у нади да ће неко одговорити са јасним и прецизним информацијама. Нас, грађане, који се боримо за (непознату) болесну децу, занима зашто неко дете има права на лек који је одобрен од стране РФЗО, а неко дете нема, иако ће му/јој тај лек СПАСИТИ ЖИВОТ који је тренутно више него угрожен.
Нажалост, знамо да има више деце која болују од СМА болести, многи су још увек и без одобрене терапије, али за АНЂЕЛУ ДИМИТРИЈЕВИЋ су лекари пре више година назначили да је примање лека Спинраза ПРИОРИТЕТ како би се њена болест зауставила, односно успорила. Колико смо разумели из приче родитеља, молили су, писали, звали, чекали, на свим адресама... 11 година! Дете је од тада изгубило могућност да хода, уз кичму јој је уграђена шипка, полако јој одлази и осећај у рукама...
Они су престали да се надају да ће лек добити у Србији, иако је он од пре неколико година одобрен за коришћење код нас, али ја морам да питам да ли ће министар здравља бити одговоран за смрт овог детета, јер јој је ускраћено лечење које сваком становику гарантује Устав наше земље? Куповина лека у Србији је првобитно процењена на 500.000 еура, иако су им рекли да све и да скупимо новац да лек плати сама, НЕЋЕ ЈЕ НИ ТАДА ставити на терапију. Занима нас ЗАШТО? Следећа "станица" коју гађамо је да прими лек у Бостону, за шта јој странци траже 3.000.000 еура! Ми то не можемо скупљати сваких месец дана за свако СМА дете, није изводљиво, нити има смисла.
Грађани захтевају одговор у најкраћем року! Времена више нема за ову децу.
Хвала на разумевању, али вршићемо притисак на све могуће начине док се ово системски не реши.
С поштовањем
Молимо пошаљите овај e-mail. Tиме можете спасити један живот. Хвала.
 
Poslednja izmena:
Поштовани чланови Бенча.
Стање Анђеле која има 11 година и болесна је од СМА тип 2 је алармантно.
На жалост, лек који је предвиђен за њу, она не прима, мада је држава тако обећала.
Новца нема да финансира из свог џепа.
Молимо за помоћ, хитно је.
Anđeli su sredstva potrebna za kupovinu leka Spinraza, za lečenje u inostranstvu, rehabilitacije kao i za putne troškove i smeštaj.
Анђела је рекла мами: "Мама, ја ћу свакако да умрем, могу да умрем било где". Не дозволите да се то деси. Анђела је од 2014 у инвалидским колицима. Помозите да оздрави!

https://www.budihuman.rs/sr/korisnik/347/andjela-dimitrijevic
Пошаљите 347 на број 3030. Хвала!
 
Danas je svetski dan humanosti. Uradite neko makar sitno delo osecate se bolje.
 
Nisam znao za to ali baš danas sam uplatio 500din za Crveni krst preko uplatnice za komunalije. Moja majka je bila aktivna u Crvenom krstu pa nastavljam tradiciju kako-tako.
 

Sandra ima 16 godina i živi u bolovima: Ova palčica visoka je malo više od metra, a bori se kao lav​



Sandra Đurić je sa svojih 16 godina prošla kroz bolove i traume kakve bi i mnogi odrasli teško pregurali. Ova preslatka palčica iz Smederevske Palanke, pored teške bolesti zbog koje pati svakoga dana, preživela je i strašno porodično nasilje, a sada sa majkom živi u nemaštini i obe ih održava jedino vera da će i za njih jednom doći neki bolji dani.
Sandra pati od sistemske bolesti vezivnog tkiva, reumatoidnog vaskulitisa i epilepsije. Živi samo sa majkom Silvijom koja ne može da radi, jer mora neprestano da bude uz ćerku. Primaju dečji dodatak i socijalnu pomoć, što im nije dovoljno da plate ni ono najosnovnije, hranu i kiriju od 100 evra.
- Sandra ima bolove svaki dan. Trenutno ima urinarnu infekciju i konjuktivitis. Zbog vode koja se nakuplja u njenom organizmu, za godinu i po dana ugojila se 16 kilograma. Epi napade ima od prošle godine. Čim ruka krene da joj vrti, ja znam da sledi serija napada. Tada joj dam bensedin i budem uz nju da joj pomognem da to što lakše preguramo - priča nam majka Silvija.

комплетан текст са фотографијама

https://www.telegraf.rs/vesti/human...isoka-je-malo-vise-od-metra-a-bori-se-kao-lav

Ako želite da pomognete Sandri, novac možete uplatiti na račun 200-125222501-36 ili se javiti njenoj mami na broj 061/293-28-71.
 

Dejana ne traži novac, već posao: Odrasla je u domu "Rada Vranješević", a kad je napunila 18 godina ostala je prepuštena sama sebi


Kao bebu, ostavili su je roditelji. A potom je u Domu završila i njena mlađa sestra, koja sad ima osam godina.
Dejana je odrasla u Domu “Rada Vranješević”, a njena mlađa sestra i dalje je u Domu.
Dobro je poznata činjenica iz naših zakona da su djeca bez roditeljskog staranja, poslije punoljetstva, prepuštena sama sebi.
Od svog kreveta, okruženja, drugara, tri obroka u domu, preko noći se nađu na ulici.
To se desilo i Dejani. Nakon djetinjstva bez roditelja, cijelog svog života u Domu, napunila je 18 godina i ostala prepuštena samoj sebi.
Dejana trenutno živi na Manjači, čuva dvoje djece. Međutim, to je samo privremeni posao i smještaj.
– Čuvam dva dječaka i za to imam hranu i mjesto da prespavam, dok se ne snađem – kaže Dejana za portal Banjaluka.com
Ona nema roditelje da joj “uskoče” kad zagusti, a zagustilo je. Ima samo samu sebe i mlađu sestru, koju sa 18 godina čeka ista sudbina. Ulica. Zakona koji bi joj pomogao nema, institucija, koje bi se pobrinule za Dejanu nema. Ostaje samo pomoć ljudi mekog srca.
– Najviše bih voljela raditi kao pekar, u prodaji pekarskih proizvoda, da od plate sebi platim stan i osnovne potrebe.
Dejana ne traži novac, niti besplatan stan, traži posao i ovo je prilika da ga i dobije. A s obzirom na skromnost, zaslužila je i svaku drugu pomoć “mekih duša”. Svi koji bi željeli da pomognu ovoj mladoj djevojci, i vide priliku za nju, mogu da je pozovu na broj telefona 061/879-528.

 

Sergej (10) se bori sa OPASNIM TUMOROM, za lečenje je potrebno čak 4.200 evra mesečno, ostao je bez oca, a sada su se drugari iz škole UDRUŽILI DA MU POMOGNU​



Dečaku Sergeju Milićeviću (10) neophodna je pomoć svih nas kako bi uspeo da pobedi bolest, i izbori se za što kvalitetniji život i srećnije detinjstvo. Zaposleni i učenici Osnovne škole "Jelena Ćetković" u Beogradu organizuju humanitarnu akciju kako bi pomogli ovom mališanu.


Sergej ima samo deset godina i boluje od tumora na mozgu. Prethodnih deset godina se lečio na klinici Acibadem u Istanbulu. Imao je brojne intervencije: hemoterapiju, zračenje ali i tri operacije.

Ove godine je došlo do recidiva bolesti i potrebe za ponovnom hitnom hiruškom intervencijom. Takođe, kao nastavak lečenja, neophodna je hemoterapija u tabletama koju je utvrdila molekularna analiza tumora. Planirana je višemesečna terapija, dok na mesečnom nivou lekovi koštaju 4.200 evra. Ukupno, Sergeju je za lečenje potrebno 9.600.000.

U julu ove godine, Sergej je sa svojim roditeljima otputovao u Istanbul na kontrolni pregled, ali tokom boravka zarazili su se koronom, koju otac mališana nije uspeo da preživi.

Sav novac koji je porodica prikupljala za lečenje Sergeja bio je preusmeren na troškove lečenja Sergejevog oca, Saše.

- Naš drugar je ostao bez svog tate - pričaju drugari malog Sergeja.


Već tešku situaciju dodatno pogoršava to što je Sergejeva majka, Jasna, diplomirani arhitekta, ali nažalost je nezaposlena jer zbog brige o mlađem sinu nije u mogućnosti da radu.

Mališan ima i rođenog brata koji je učenik četvrtog razreda Pete beogradske gimnazije, ali i bivši đak Osnovne škole "Jelena Ćetković".

- Situacija u ovoj porodici je dramatična, zato, u ime svih učenika i nastavnika apelujemo za pomoć jer želimo da osmeh još dugo igra na licima dečaka porodice Milićević, Rastka i Sergeja - objašnjavaju iz Osnovne škole i dodaju:

- Molim Vas da nam pomognete da svi zajedno učinimo dobro delo, i svi zajedno budemo ponosni što smo bili deo ove akcije.

Pomozimo Sergeju!​


Slanjem SMS poruke: Upišimo 1119 i pošaljimo SMS na 3030

Slanjem SMS poruke iz Švajcarske: Upišimo human1119 i pošaljimo SMS na 455

Uplatom na dinarski račun: 160-6000001216645-30

Uplatom na devizni račun: 160600000121706337

IBAN: RS35160600000121706337


SWIFT/BIC: DBDBRSBG

Uplatom platnim karticama putem linka: E-doniraj

Uplatom sa vašeg PayPal naloga putem linka: PayPal
 
Poštovani korisnici Benchmarka,

zamolio bih vas ukoliko ste u mogućnosti, da prosledite SMS poruku sadržaja 1077 na broj 3030 kako bi pomogli u prikupljanju novčanih sredstava za lečenje petomesečne bebe Vanje Malović, koja boluje od spinalne mišićne atrofije, tip 1.

Detaljnije u prilogu RTS-a: Петомесечна Вања болује од спиналне мишићне атрофије, потребна јој је наша помоћ

Ukoliko ste takođe u prilici, zamolio bih vas da uplatite sredstva na određene namenske račune za prikupljanje sredstava.
1077-profile.png


1077-ebanking-qr-code.png

NBS IPS QR kod za mBanking uplatu, podešen na iznos od 1.000 dinara (moguće je izmeniti iznos nakon skeniranja i pre uplate).

Detaljnije o akciji prikupljanja novčanih sredstava za Vanju Malović: BUDI HUMAN - VANJA MALOVIĆ

Hvala.
 
Upravo sam hteo da okačim istu vest i molbu.
Malo sam batalio ovu temu, jer stvarno se pokidam kad god vidim kako neki ljudi pate i pokušavaju da prežive.
Ali sam donirao svaki mesec godinama unazad, i naravno i dalje ću.
Isto nekako očekujem od svih nas.
Sad sam gledao snimak kako Vanjina keva moli za pomoć, a dete je preslatko 😭
Vremena malo...
 
Поштовани чланови Бенча, често пролазимо поред људи којима треба нека помоћ.
Ево приче о једном човеку који не тражи помоћ, бескућник је и можда сте пролазили поред њега. Помозите му макар на неки начин. Украли су му лична документа, новац, медицинску документацију... Скроман је и не жали се, молим да му помогнете.
Чика Небојша живи 12 година на улици.

Ne možete proći pored bioskopa "Slavica" na Karaburmi, a da ne sretnete njega.
Na trošnom dušeku, pokriven debelim ćebadima skoro preko glave, neprimetno leži čika Neša.
On je već više od 2 godine na istom mestu na Karaburmi i niko ga ne dira, a o njemu sugrađani imaju samo lepe reči.
Reč je o Nebojši Štekoviću (63) o kome retko ko zna nešto, retko ko zna kakvu bitku je bio i kakvu sad bije, ali jedno je sigurno, gotovo da nema komšije koji je prošao pored njegovog mesta za život u ulici Marijane Gregoran, a da nije rekao reči hvale za čoveka koga život nije ni malo mazio.
Jedan sugrađanin objasnio je kako Nebojša čak ni ne prosi, trudi se da bude neprimetan i tih.
- On je tu bukvalno kao drvo, niti se kome obraća, nikog ne dira, čak ni ne prosi. Ne znam kako preživljava, ali uglavnom je na istom mestu. Strašno je to - završava sagovornik.
1026651_248271473-421237022863962-7957022047845088171-n_ff.jpg
 

ДОБРОТА ПАВЛУ УКЉУЧИЛА СТРУЈУ: За само три дана од текста у "Новостима" читаоци прикупили новац и платили дуг Драгане Петронијевић

Зорана Рашић

10. 11. 2021. у 08:38

ТОЛИКО се људи одазвало захваљујући вашем чланку да нисам могла да верујем кад ми је радница за шалтером ЕПС-а рекла да је цео дуг плаћен и да сам у преплати.


Трчала сам до своје зграде кад сам у ходнику видела монтере да нас прикључују, а онда сам трчала на четврти спрат до стана. Укључила сам бојлер! Био је то први прекидач који ми је био под руком. Линуле си ми сузе кад сам видела да светли. Рекла сам да ћу, зато, да узмем Митровдан да ми буде слава јер Бог нас је тог дана погледао! Ви сте учинили чудо!
Низ лице Драгане Петронијевић, самохране мајке десетогодишњег Павла, чији је дом, више од месец дана, био без струје, поново теку сузе. Павле је ученик четвртог разреда, међу најбољим математичарима је у општини. Читав месец задатке је радио уз свећу.
- А онда смо мој син и ја, не верујући, почели да палимо прекидаче - један, други, трећи...

 

ХУМАНИТАРНИ КОНЦЕРТ ЗА МАЛОГ ВУКАШИНА: Недостаје око 5.000 евра за четврту операцију


З.Рашић

12. 11. 2021. у 18:38

КAKO би се прикупила средства да десетогодишњи Вукашин Деспотовић из Параћина, који се од рођења бори са церебралном парализом, буде четврти пут оперисан, Културно-уметничко друштво „Боки 4. јул“ Параћин, у сарадњи са КУД „Бранко Крсмановић“ из истог града и Позориштем, организују хуманитарни концерт.

Догађај ће бити организован 26. новембра од 18 сати у позоришној сали, а цена карте је сто динара. Сав новац биће уплаћен за лечење овог малишана, односно за операцију која би требало да се изведе почетком децембра, када у суседну Ћуприју долазе хирурзи из Русије. Цена ове операције и неопходне рехабилитације у Мађарској је нешто више од 5.000 евра, а Вукашин би се тиме делимично ослободио болова у мишићима горњих и доњих екстремитета који настају услед спазама због болести.


Свечарима срећна слава!
 

Help Luka get urgent medical treatment​


Luka was only 26 when he was first diagnosed with a brain tumor. He had a successful craniotomy which removed the tumor entirely and Luka was able to return to his usual activities after only a few weeks. He started to create again.

In 2018, Luka faced a recurrence. He once again went through surgery, followed by radiotherapy. He won that battle too. Luka and Natalia got married, he got a dream job as a screenwriter in a TV series, his plays found their way to the stage, and he also started a prestigious postgraduate study for TV shows screenwriting. Life was good again.

We would really wish to tell you that his struggle ended there. But in 2021 the tumor returned. And this time in a malicious form – a glioblastoma. He had a craniotomy after which his speech ability was impaired again. An award-winning writer fluent in 4 languages now struggled to write his own name. Luka was prescribed with chemotherapy, with a good prognosis that it will work, but the results of his latest MRI were devastating - the tumor has grown back and surgery is not an option anymore.

The light of hope has appeared in from of an innovative drug available in Japan: DELYTACT®(teserpaturev/G47∆), the first oncolytic virus therapy of this kind for brain cancer. The virus in the drug is designed to selectively kill tumor cells without affecting normal tissues. After reviewing his medical documentation, the doctors at the Institute of Medical Science at the University of Tokyo said they would accept Luka as their patient.
The cost of the therapy is beyond what his family can cover. We need $305.000 to send Luka to Japan.

 
Dijani umro suprug, ostala sama i bez posla sa 5 dece: Dvogodišnja ćerkica i dalje traži tatu

Dijana Pelješ (47) iz Beograda pre mesec dana suočila se sa najvećom tragedijom svog života, njen voljeni suprug Željko preminuo je iznenada u 49. godini i za sobom ostavio petoro dece, među kojima i dvogodišnju ćerkicu Dariju.

Emocije i šok usled nesreće koja je zadesila ovu divnu porodicu nisu ni stigli da se slegnu, a Dijana, sada samohrana majka, morala je da se suoči sa drugim problemima. Pošto je nezaposlena, kada joj je muž preminuo, ostala je u strahu kako će pokriti račune, platiti deci udžbenike i ono najosnovnije - kako će im kupiti hranu.

Šestočlana porodica živi u stančiću koji pripada Dijaninom ocu. Stan je star, nerenoviran, a bio je i poplavljen, te nedostaje deo parketa. Umesto njega, na podu je beton. Dijana i Željko nisu sami uspeli da renoviraju stan, a maštali su da odu na selo, da imaju imanje i tamo podižu decu. On, nažalost, nije dočekao da mu se ta želja ispuni. Ipak, njegova supruga i deca ne odustaju od te zamisli, držeći se zajedno u svom bolu.

Dijani i njenoj deci možete pomoći uplatama na račun: 200-119464013-91, Poštanska štedionica. Porodici Pešelj potrebne su i stvari za decu, kao i hrana i školski pribor. Stvari možete lično doneti na adresu humanitarne organizacije Promenimo svest, Kneza Višeslava 63 ili pozvati na broj telefona 060/130-1326.






Добри људи великог срца са сајта Бенча, да поделим једну успешну причу, да се мало обрадујемо пред празнике.
Jednim metkom iz snajpera 1994. godine ubijena je beba u stomaku Dženane Sokolović, a isti metak nakon što je prošao kroz njeno tijelo, usmrtio je i njenog sedmogodišnjeg sina Nermina. Sada, 27 godina kasnije, Dženana hoda ulicama Sarajeva moleći ljude da joj pomognu da preživi. Vas molimo da joj zajednički pomognemo, a pomoći joj možete i podjelom ovog apela, kao i pozivom na broj 17002 putem kojeg donirate 2KM – broj je jedinstven za sve bh. operatere.

Sudbina ove žene je teška, da teža ne može biti, i kada pomislimo da nas više ništa ne može ostaviti bez teksta, čujemo njenu priču, priču žene koja je godinama sebi postavljala pitanje kako je moguće? Kako je moguće da jedan metak prođe kroz moje tijelo, ubije mi bebu, izađe iz mene i ubije mi sinčiča? Kako??? Kako sam ja ostala živa? Zbog čega? Kakvo je to iskušenje s kojim treba da se nosi jedna majka? Ne možemo ni pomisliti kakvih je sve još misli prolazilo kroz Dženaninu glavu svih ovih godina.

Dženana danas živi sa ukupno 150 maraka primanja, pije određene terapije i kaže nam da nema drugog izbora nego da skuplja novac po ulici ali da ni tako nije uspjela da si osigura drva za zimu.
Прикупљено 36.775,00 KM od 30.000,00 KM.

Из организације pomoziba захваљују на донацијама и помоћ ће бити исплаћивана месечно, да би се спречиле злоупотребе.
Хвала свим људима великог срца!
 
Poslednja izmena:

"Čuda su moguća, ne odustajte od snova": Andrea je bila nepokretna, a Novu godinu dočekala na nogama​


Novogodišnja fotografija Andree Mudrić (35) već je sama po sebi snažna poruka za sve nas. Ova lepa i mlada žena, za koju ni lekari nisu verovali da će ikada moći da ustane, Novu godinu dočekala je na nogama.
Njen osmeh i topao pogled pun optimizma poručuju nam da ne odustajemo ni kada je najteže.

- Nikada ne treba odustati od svojih snova, čuda su moguća... Naravno, uz porodicu, prijatelje i dobre humane ljude koji su mi pomogli ostvariti moj san. Još mnogo vežbe me čeka, ali sve je mnogo lakše sada - poručuje hrabra Andrea za "Telegraf.rs".
Ovo je njena čestitka čitaocima Telegrafa:










- U Novoj godini Vam želim MIR, jer njime sve započinje, LJUBAV, jer daje smisao nesavršenom svetu, PRIJATELJSTVO, jer ostaje i kad ničeg drugog nema, TOLERANCIJU, jer nismo svi isti, SMEH, jer leči bolesti, SITNICE, jer se u njima krije SREĆA i SNOVE, jer se mogu ostvariti - kaže lepa Andrea.
















Njen život promenio se iz korena 22. jula 2015. godine. Andrea se vozila kao suvozač na motoru kada je iz sporedne ulice izleteo automobil i udario u nju. Povredila je kičmu toliko da je od grudi nadole ostala nepokretna.
Danas, šest godina kasnije, posle mnogo borbi i mnogo jutara kada je morala da ustane i natera sebe da veruje i u skoro nemoguće, Andrea Mudrić (35) ponovo oseća svoje noge, pomera prste i vežba za prvi korak.
U tome su joj pomogli i humani sugrađani. Cela Srbija skupljala je novac da Andrea ode na Tajland, gde joj je u kičmeni kanal ugrađen aparat koji prenosi impulse na povređeni deo kičme i tako omogućava pokretanje donjeg dela tela.
- Dan posle operacije došao je moj terapeut i rekao "ajde, pokušaj da pomeriš palac". Kada se aparat uključi, oseća se strujanje u nogama ... Pomerila sam palac i rasplakala se - ispričala je letos hrabra Andrea za Telegraf.rs.
Lekari su, dodaje, bili su iznenađeni koliko su joj mišići u dobrom stanju.
Ipak, Andreina borba nije ni blizu kraja. Štaviše, to je maraton koji će voditi celog života. Da bi sačuvala svoje mišiće i kondiciju, ova hrabra žena vežba kao profesionalni sportisti, od tri do pet sati svakog dana, pa i vikendom.

Video: Andrea Mudrić je 6 godina provela u kolicima: Posle operacije uspela je da ustane iz njih​




















(Telegraf.rs)

 

"U bolovima sam 24 sata, ne smem ni da jedem": Sanela se bori poslednjim atomima snage, fali 5.000€

Hrabra devojka čeka operaciju u Istanbulu, a za to joj treba naša pomoć



Sanela Vidojević (27) iz Aleksandrovca pre dve godine otkrila je da ima karcinom male karlice i od tada vodi nadljudski tešku borbu za život. U bolovima je gotovo neprestano, nekada poželi da je uspavaju jer ne može više da izdrži, ali ipak nastavlja dalje. Nedostaje još samo 5.000 evra kako bi ovu hrabru devojku operisali u Istanbulu.
- Dragi i lepi moji, nadam se da ste praznike, koji su iza nas, proveli u miru sa voljenima i izmirenju sa svima, ali i da ćete zadržati praznični duh u srcima tokom cele godine. Što se mene tiče, krenula sam na put za Istanbul, kako bi me pregledao anesteziolog i kako bi pripreme počele. Sredstva nisu u potpunosti prikupljena, već je jednom odložena intervencija iz tog razloga, ali se nadam najboljem rezultatu u svemu ovome. I budite mi zdravi, bez vas ne bih stigla ni dovde - poručila je Sanela.

Nakon toga usledila je i jedna mnogo tužnija poruka:
- Samo da se javim jer nisam pisala juče i odgovorila na sve poruke i bodrenje. Telefon nisam uzimala od sinoć, meni je nažalost od noćas mnogo loše, ne pamtim da sam ovako teško preživela dan, legla sam da spavam i odjednom se tanko crevo (koje je jedino u funkciji) zapušilo. U bolovima sam i mučninama 24h. Ne smem ništa da jedem. U Hitnoj su se trudili da mi pomognu. Ali sutra rade kolonoskopiju, insistiraju na operaciji što pre. Molim vas da mi pomognete, da dođem do toga, kako ću posle pregurati ne znam, bolovi i neprijatna stanja su mi nešto najgore. Molim vas i Boga, da ovo više prođe, da bar jednom dođe dan u kome neću da strahujem šta bi moglo da me snađe i da patim. Mora da postoji način, ljubim vas - napisala je namučena devojka.
Prošlo je dve godine otkako je Sanela saznala za bolest u maloj karlici i počela da se leči.
- U Srbiji sam operisana i primala sam radioterapiju, ali je bilo puno propusta. Usledila je komplikacija sa debelim crevom izazvana zračenjem, nakon čega je puklo i napravilo infekciju sa kojom se borim i danas - ispričala je Sanela za Telegraf.rs.
Saneli na njenom putu ka ozdravljenju možete da pomognete uplatom na broj računa 200-124685826-55 koji je otvoren u Banci Poštanske štedionice.

(Telegraf.rs)

 
ŽIVOT veterana Goluba Stevanovića i njegovog sina Luku ne miluje. U selu Lipovica kod Despotovca žive u trošnoj i oronuloj kući, koju je sagradio Golubov pradeda, borac na Solunskom frontu. Žive i gladuju.

I Golub je ratovao devedesetih, a godine na ratištima ostavile su posledice na njegovo zdravlje. Sada je u veoma teškoj i kritičnoj situaciji, koju, kako sam kaže, teško da može da preživi. Svom sinu Luki Golub je donirao koštanu srž, te se od tada otežano kreće, ne sme da ustaje, a zbog posttraumatskog stresnog sindroma tresu mu se ruke i ne može da kontroliše mnoge pokrete. Luka je sada zdrav, ali ne ide u srednju školu, već ispite polaže vanredno. Mora da brine o bolesnom ocu.

- Živim sa maloletnim sinom koji je morao i školu da napusti. Nemamo uslove da pohađa nastavu, nemamo čak ni za hranu, ni ogrev, bukvalno gladujemo - kaže Stevanović.

- Nemam ni za lekove. Da moja muka bude još veća, pre pet godina sam izgubio ćerku od 19 godina. Ona je poginula. Bio je to nesrećan slučaj, pala je iz traktorske prikolice. Od nje imam unuče koje živi sa ocem. Teško mi je što se moje dete toliko muči.

Kuća u kojoj žive Luka i njegov otac nema kupatilo. Smeštena je u jednom od zaselaka Lipovice, u brdima, tridesetak kilometara od Despotovca. NJih dvojica su ovde sami. Bez komšija. Bez asfaltnog puta. Bez prevoza i svega drugog. Struja je jedina tekovina civilizacije koja je do njih stigla. Stara peć ne može da zagreje sobu u kojoj Luka boravi sa ocem.

- Stalno mi je hladno. Želim da tata ozdravi i da preživimo zimu, a ostalo će nekako doći na svoje. Školu ću da završim vanredno, to sad nije problem, već lekovi koji pomažu tati - zabrinut je Luka.

AKCIJA
HUMANITARNA organizacija "28. Jun" je pokrenula akciju kako bi Golubu i Luki obezbedili dostojanstveniji život. Ali, njihove probleme ne mogu sami da reše.

Online Donations:
PayPal: https://www.paypal.me/28jun
Credit Card: https://28jun.org/donate
Facebook Fundraiser: https://www.facebook.com/donate/423143096229173/

SMS: Pošalji 1 na 1733

Tekući račun:
Ime: 28. JUN
Dinarski racun broj: 265111031000342797
Raiffeisen banka Srbije

28. Jun je registrovana Kanadska neprofitna organizacija, broj 822217-7
 
Ahmed je od samog rođenja hospitalizovan zbog problema sa gutanjem i od tada je zadržan radi dopunskog ispitivanja pod mogobrojnim dijagnozama – suženje arterije pluća, mnogostruke urođene anomalije, defekt pregrade pretkomora srca, zaostalost u razvoju, hronična nedovoljna disajna funkcija...
 
Danijela i Bojan su, u nepunih godinu dana, otišli zauvijek, ostavivši troje male djece
😢

Ne postoje riječi koje mogu da opišu tragediju ove porodice....
O djeci se brinu djed i baba, finansijski potpuno iscrpljeni, pored muke, bez lijeka, koja ih je zadesila
😢

MOLIM VAS
🙏🏻
🙏🏻
🙏🏻

Pomozimo im
🙏🏻

Svi po malo, da pomognemo našim sugradjanima
🙏🏻

Njihov košmar neće proći, ali će im biti lakše, da ne misle što i kako dati djeci
😢

Žene Bara, pomoći će sa 500e, prve.
Toliko od
❤️

A ko želi da nam se pridruži, može to učiniti uplatom na ž.r.
NVU Žene Bara
565-3443-40
Lovćen banka
Za djecu Džolića

 

Duletu se u školi rugaju jer nosi pocepane patike, a on je ostao bez tate. Posle časa trči da zaradi za hranu​


Pocepane patike, trenerka, jakna i blag dečji osmejak pun nade. To ćete prvo zapaziti kada pogledate fotografiju dvojice dečaka sa Voždovca. Zapravo, dva deteta koje su teški uslovi odrastanja primorali da pre vremena zakorače u svet odraslih.
Marija Stanković zatekla ih je dok su u Ulici Vojvode Stepe na Voždovcu nudili da počiste ispred radnji, lokala i dvorišta, i tako zarade koji dinar. Dok je bilo snega, dodaje ova sugrađanka, nudili su se da počiste i to.
- Jako su fini i dragi. Eto da znate, ako i kada se pojave ispred vašeg lokala, nemojte biti rezervisani, podržimo bar njihovu volju u sticanju dobrih navika - glasila je prva objava Marije Stanković.
Tragom jednog komentara, uspela je da pronađe Duleta, jednog od dečaka, i sazna njegovu tešku priču. Naime, Dule, njegova mama i braća ostali su bez tate, pa je ovaj dečak rešio da pomogne majci koja već naporno radi, a i pored toga jedva uspeva da mi obezbedi čak i hranu.

Cela porodica je predivna, vredna i poštena, ali jako loše žive. Ostali su bez tate. Dule je po onom lošem, hladnom vremenu nudio čišćenje snega i nastavio da nudi čišćenje ne bi li zaradio neki dinar. To je dečak koji ima samo 11 godina. Preskroman je, predobar i prezahvalan. Jutros je došao kod mene u radnju po poruci koju sam ostavila njegovom mlađem bratu. Kupila sam mu telefon i karticu da bi ljudi kojima treba neka usluga (u skladu sa njegovim godinicama) mogli da da nađu. Njima sve znači. Nemaju uslova da kupe dovoljno hrane, iako im mama radi - otkrila je Marija.
Kako nijedna muka ne ide sama, tako ni siromaštvo nije jedini problem s kojim Dule mora da izađe na kraj. U školi mu se, priča Marija, deca rugaju što ide u pocepanim patikama i stvarima, ali on druge nema (nosi broj 41).
- Ne mogu vam opisati koliko je bio srećan jutros kada sam mu kupila telefon. Kroz sat i po vremena od kako mu je aktiviran broj me je zvao da mi kaže da njega još niko nije zvao. Oni ne čekaju milostinju. On, jedanaestogodišnje dete, želi da radi da bi pomogao svojoj mami da obezbede osnovna sredstva za život. Možemo li mi, komšije sa Voždovca, zajedno bar nešto da im obezbedimo, malo im olakšamo i pomognemo - pita na kraju Marija u postu objavljenom na Fejsbuku.

Dule za Telegraf: "Sve bih radio, nije bitno šta"​

Kako je Marija ispričala za Telegraf.rs, Dule živi sa dvojicom braće i svi redovno pohađaju školu, a majka radi po ceo dan.
- Prvi put sam Duleta videla kada je u Beogradu bio kolaps zbog onog velikog snega. Tada je već nudio čišćenje, ali sam ga odbila, jer sam pomislila da je mali za takvo čišćenje. Kasnije sam razmišljala da mora da ga je neka teška muka naterala da dolazi po onakvom vremenu i nudi se da radi. Kasnije se opet pojavio sa metlom. Zamolila sam ga da slikam i on je, skroman i sramežljiv, zakopčao staru jaknu, da se ne vidi kako je obučen - priseća se najtužnijeg momenta Marija.
Nakon toga je uz pomoć jedne devojke došla i do njihove kuće u Bilećkoj ulici. Videla je da žive jako loše, a kada je čula da nemaju ni telefone, odmah je rešila da Duletu kupi jedan.
  • Dule je nastariji brat, a pohvalno je što sva trojica redovno idu u školu. Stidljiv je i skroman dečak. Bilo je teško izvući bilo šta iz njega. Ali kada sam ga pitala više puta šta im najviše fali, on je samo rekao "Hrana. Nikada je nema dovoljno" - priča nam ova humana žena. Preko nje smo došli i do malog Duleta koji je u trenutku kada smo ga pozvali, izašao da igra fudbal.
  • Danas nema škole, pa se malo igram. Čekam da me pozovu za posao. Bilo koji, sve bih radio, nije bitno šta - govori nam Dule.
Kada smo čuli mamu Maju, shvatili smo na koga je Dule takav. Maja nam je rekla da radi koliko god može, jer, kako je poručila, "sve se može kad se hoće".
- Radim da "izguram" račune i da imaju naosnovnije, hranu. Marija nam je već pomogla. Bila je jutros jedna komšinica da donese hranu i garderobu - priča Maja, dodajući da joj je najbitnije da su njeni sinovi pristojna deca koja redovno idu u školu i slušaju je.
Jedini telefon (broj) koji sada imaju i na koji možete dobiti Duleta kako biste pomogli njemu i njegovoj porodici je 062/104-73-45.
(Telegraf.rs)

 
A ko želi da nam se pridruži, može to učiniti uplatom na ž.r.
NVU Žene Bara
565-3443-40
Lovćen banka
Za djecu Džolića
Nije mi prosla uplata moblilnom aplikacijom Raiff... da li je problem sto je banka iz CG?
 
Nije mi prosla uplata moblilnom aplikacijom Raiff... da li je problem sto je banka iz CG?
Мислим да си у праву, можда да питаш да ли имају неки рачун за иностранство или Paypal.

"Ne plači, mama": Vredni Dule (12) i njegova braća dobili nove patike. Majka u suzama


Danas smo išli da upoznamo Duleta (12), koji je ostao bez tate i čisti posle škole u pocepanim patikama, da zaradi za hranu *Ako želite da pomognete Duletu, to možete učiniti preko broja 062/104-73-45



Dule je, kao pravi domaćin, izašao da nas dočeka. Imao je osmeh isti kao sa slike, nevin, dečji. Pun nade. Za njim je odmah istrčao i brat Dario, samo godinu dana mlađi, a duplo sitniji. Pružio nam je ruku kao veliki, da se upoznamo, i nastavio da nas prati u stopu. Nemaju često goste, pa su svi bili uzbuđeni zbog posete.
- Nismo navikli da smo nekom bitni. Čudan je osećaj, ali prija - odmah na početku priznala nam je mama Maja Bekirović.

Na ulazu u sobu umesto vrata stoji ćebe.
- Stavila sam ga da ne duva - objašnjava nam ona.

- Mama nam je zabranila da idemo da radimo. Mi onda čekamo da ona ode na posao, pa se iskrademo. Sve bih radio da pomognem mami, da imamo za jelo, za najosnovnije - priča Dule koji je 3. februara napunio 12 godina, a po zrelosti je zakoračio u svet odraslih.
Zahvaljujući Mariji Stanković, ženi koja je Duleta slikala kad je dolazio da čisti i to objavila na Fejsbuku, Dule i njegova porodica dobili su šansu za novi početak. Telegraf je tragom Marijinih informacija došao do dečaka i objavio priču, a humani ljudi ceo vikend zovu i dolaze da uruče pomoć.
Dule i njegova braća dočekali su nas u novim patikama. Mama Maja probala je da se suzdrži, ali je u trenutku rukama prekrila lice i zaplakala kao kiša.

rojica braće redovno idu u školu i znaju da je to jedini put da izađu iz teškog siromaštva. Vole i muziku, a talenat su nasledili od oca, koji je svirao klavijature. One stoje u sobi i čekaju da ih neko preuzme.
- Tata je želeo da ja naučim. I ja bih hteo. Počeo je da me uči note. Voleo bih da sviram kao što je on - priča mali Dule.
Dok razgovaramo, njegov telefon ne prestaje da zvoni. Dobri ljudi i dalje zovu i donose pomoć. Na stolu je konačno gomila slatkiša i sokova, a Dule i Maja donose poklone koje su spremili za nas - buket ruža, bombonjeru i čokoladu.
Trajno rešenje još se čeka. Obnova kuće koja je stara i zapušena kanalizacija su na prvom mestu.
- Skupili smo 10.000 dinara i zvali da nam otpuše kanalizaciju, ali oni nisu hteli. Rekli su da to košta 18.000 dinara i otišli - govori nam Dule.

Maja prima socijalnu pomoć i dečji dodatak, što skupa iznosi oko 23.000 dinara mesečno. Od toga, kaže, prvo plati račune i ostane im za hranu za još 10 dana. Trajno rešenje bilo bi naći Maji posao higijeničarke, koji bi joj doneo stalno i sigurno primanje.
Dok nas ispraća, Maja me hvata za ruke i govori još jednom "hvala".
- Toliko se ljudi javlja otkad ste objavili priču. Hvala vam svima. Kao da više nismo sami. Otkad je suprug umro, niko nam se više ne javlja, ni sa moje, ni sa njegove strane. Volela bih bar da pozovu da pitaju za decu. Znam da se plaše da ću nešto da im tražim, ali ja to nikada ne bih uradila - priča skromna žena i ogrće stari džemper dok stojimo ispred kapije.

- On se uvek prvi isprlja. Ali, šta ćete, deca su to... Više od svega želim da jednog dana odem na posao znajući da će, i kada zatvorim vrata kuće, oni ostati samo deca koja se igraju, a ne ona koja idu da rade.
Ako želite da pomognete Duletu, to možete učiniti preko broja 062/104-73-45.

 

"Dajte šta imate, kažu stidljivo, i puste suzu": Vlasnik ribarnice na Kaleniću deli besplatan obrok gladnima​


Vlasnik pred foto aparat nije hteo da stane, jer ovo, kaže, ne radi zbog reklame. Zato smo uslikali njegove zaposlene koji punog srca uslužuju gladne


Posmatrati nekoga ko je u isto vreme gladan i dostojanstven, verovatno je jedan od najtužnijih prizora koji možete videti. Skrušeni, zgrčeni i skriveni iza nekog starog kaputa i jakne, dali bi sve za jedno parče hleba, ali to neće da pokažu.


Takvih na Kalenić pijaci danas ima dosta. Zastanu pored izloženih namirnica, ali tek toliko da ih osmotre. Vide cenu i produže dalje.



Predrag Jovančić, vlasnik tri ribarnice na pijaci, viđa ih stalno, ali ih za razliku od većine nas - i primećuje. Pre dve godine je, priča nam, ostao bez majke, a ima i starog oca, pa kad vidi bake i deke koji stanu ispred izloga i gladnih očiju gledaju u ribu, prvo što poželi je da ih ne pusti da samo odu. Onda mu je sinula ideja - okačio je natpis da onima koji nemaju novca, besplatno daje ribu.


Dolazeći na Kalenić da uradimo ovu priču, mislili smo da ćemo nekoga i zateći, ali ovi ljudi, gladni i dostojanstveni, nisu pohrlili čak ni tada.

- Skromni su jako. Zastanu, pa kad vide šta piše, puste suzu. Obično kažu: "dajte šta ima". Ne biraju nikad. Ili traže ono za šta vide da je najjeftinije - priča nam menadžer ribarnice Vedran Todorović.

Uglavnom su to stariji ljudi, penzioneri. Jedan je Vedranu posebno prirastao za srce.


- Taj čovek bi zastajao i ranije, ali nikad nije imao novca da kupi ribu. Iz priče s njim saznao sam da mu je supruga umrla od raka i da živi teško. Sada dođe dva puta nedeljno po obrok. I svaki put se zaplače i zahvali od srca. A nama u grlu ostane knedla - opisuje Todorović.


Predragu je puno srce što zna da ovi ljudi neće ostati gladni.


- Na ovaj način ja održavam i moju mentalnu higijenu. Najstrašnije što se može desiti ljudima je da oguglaju na druge ljude, na njihovu patnju. Znam šta znači nemati i biti gladan, i uvek ću pomagati onima koji to i sada jesu - izričit je Peđa sa Kalenića.


Kako nam poručuje na kraju, ova akcija se zato neće završiti. U njegovoj ribarnici gladni će uvek imati besplatan obrok i toplu reč. A ostali dobru lekciju. O humanosti i ljudskosti.

 
Nazad
Vrh Dno