Za Dominkansku Republiku sam birao Boca Chica, pre svega što karipsko ostrvo, meni pretpostavlja karipsko more, a ne prokleti okean, i zbog blizine Santa Dominga, ali zbog neke komplikacije sa avionskim kartama, let je bio preko Punta Cana, pa sam imao prilike da potvrdim dobru odluku za izbor baze. U to vreme nije postojao autoput, pa smo išli skoro 5h kolima preko nekih brda. A, da, zbog te komplikacije sa letovima, prtljag mi je ostao u Amsterdamu i stigao je nakon 5 dana. Avio kompanija nam je platila sve što smo kupovali tamo, a da smo sačuvali račune (garderoba, četkice za zube od 20 američkih dolara, kozmetika)... Priznali su nam 80%, jer kao sve nam je to ostalo da koristimo.
Plaža je ogradjena kamenim bedemom, tako da je praktično napravljen oooogroman bazen, ali kada je plima, bedem može da bude pod vodom, tako da nije bezbedno za plivanje.
Išli smo na neke zaista fantastične izlete i obilaske, ali pošto je naš bilo dvoje, nismo imali pravog vodiča, već smo se zakačili nekoj Italijanki, koja je vodala okolo 3-4 Italijana, za koje nisam shvatio da li su joj drugari ili turisti koje prati. Dali smo joj neku lovu da idemo sa njima. Na jednom izletu smo došli busem do ergele, pa smo dobili konje i preko sat vremena smo jahali kroz, srećom, relativno pitom, ali kolima neprohodan, predeo, da bi stigli na liticu, ispod koje je delta reke gde se gomila turista ukrcava na glisere i razvezu nas na razna ostrva u blizini.
Ispostavilo se da svi Italijani ekstra jašu, a ja, prvi put seo na konja, se jurio sa njima, em mi mrežica šorca za kupanje otkinula deo kože na zadnjici, em su me kolena bolela danima. Slana voda na odranu zadnjicu se ne zaboravlja 😂😥
Vožnja gradskim autobusom do Santa Dominga i nazad je bila avantura za sebe, dobro, ni blizu kao gradski prevoz u Havani, ali opet, nekako posebno iskustvo, jer vidiš obične, prosečne, skromne, loklace, kako se oblače, kako komuniciraju. Trgovi, Kolumbova kuća, dvorane pune slika, ništa se ne razumem u to, ali su zaista delovale prelepo. Kažu da su neke od tih slika dela veeelikih majstora. Autentični nameštaj i kreveti, nijedan duži od 150cm, XV vek, takav je bio standard
Ljudi koji se uredno bave voodoo magijom, kače one lutkice, pale neke sveće, Haićanin, električar, koji spaja kablove i otrese ga struja, ustane i opet. Bez da isključi osigurač.
Majstor koji dodje da montira klimu, izbije prozor, ubaci klimu, sve spoji, a onda rupe oko klime, dimenzije velike skoro kao i klima, popuni stiroporom i kartonom od ambalaže te iste klime.
Automobili bez vrata, a ceo gepek pretvoren u zvučnik i tako se vozaju uveče/noću, trešti. U prodavnici kupiš pivo i ako ćeš odmah da ga piješ, na ulici, dobiješ ga u papirnoj kesi, da se ne vidi šta piješ, pa tek onda shvatiš zašto toliko prolaznika fura braon kese. Bili smo u All Inclusive hotelu, ali ulična hrana (neka lokalna varijanta ropa vieja) i pivo na trotoaru su bili posebno zadovoljstvo, nekako se osetiš kao deo te karipske atmosfere. Lokalna piva su mi uvek prvi izbor i najčešće sam zadovoljan istim, a kada ga probam neku godinu kasnije, na nekoj drugoj lokaciji, pomislim WTF?! Vrlo retko je do piva, uglavnom je do atmosfere i raspoloženja
Prošlo je dosta vremena od tog puta, pa sam možda neke stvari malo romantizovao u svojoj glavi, ali verovatno je to neophodno da tokom godina sećanja ne izblede.