AI mi je najkorisniji tamo gde ne očekujem da zameni moje razmišljanje, nego da mi ubrza posao koji bih inače svakako umeo da proverim. Recimo, mogu da mu dam veliki dokument i tražim da mi izdvoji sve delove koji se odnose na određenu temu, da uporedi dve verzije ugovora, da pronađe nelogičnosti u tekstu, da od gomile beleški napravi smislen nacrt ili da mi iz tehničke dokumentacije izvuče ono što mi je trenutno potrebno. U programiranju mi više znači kada mi za deset minuta suzi problem na tri verovatna uzroka nego kada napiše kompletan kod koji ću posle morati da pregledam red po red. Kod kupovine mi je koristan kada od deset modela napravi poređenje prema kriterijumima koje sam mu zadao, ali ne i kada samouvereno preporuči jedan proizvod na osnovu specifikacija koje možda nisu ni tačne. Kod učenja može odlično da posluži jer mogu da ga teram da isti koncept objasni jednostavno, tehnički, kroz analogiju ili na konkretnom primeru, sve dok ne pronađem objašnjenje koje mi odgovara.
Od AI ne očekujem nepogrešivost. Očekujem da što češće prepozna granicu između onoga što stvarno može da zaključi i onoga što samo nagađa. Ako je slika nejasna, nije problem da kaže da ne može pouzdano da prebroji objekte. Ako postoji više mogućih tumačenja pitanja, bolje je da ih navede nego da sam izabere jedno i nastavi kao da dileme nema. Ako koristi podatke koji mogu biti zastareli, očekujem da ih proveri ili makar jasno kaže da to nije uradio. Najgora osobina ovih sistema nije sama greška, nego kombinacija greške, samouverenog tona i naknadnog izmišljanja objašnjenja koje tu grešku čini ubedljivijom.
Zato mi ni ideja "AI je pogrešio, dakle beskoristan je" nema mnogo smisla. Kalkulatoru tražim tačan rezultat, ali od alata koji radi sa jezikom, slikama, nepotpunim informacijama i verovatnoćama očekujem nešto drugo: da bude dovoljno dobar da mi skrati put, dovoljno transparentan da znam kada mu ne treba verovati i dovoljno prilagodljiv da mogu da ga nateram da pokaže kako je do nečega došao. Kada proveravam zakon, medicinski savet, finansijsku odluku ili nešto što može da napravi ozbiljnu štetu, AI za mene nije poslednja instanca nego prvi ili drugi korak u proveri. Kada sređujem tekst, tražim ideje, analiziram podatke, učim nešto novo ili pokušavam da razumem problem, prag poverenja je sasvim drugačiji.
Najviše bih voleo da naredne generacije modela manje napreduju u tome da zvuče sigurno, a više u tome da pouzdano prepoznaju sopstvenu nesigurnost. Mnogo vredniji odgovor je "ne mogu ovo dovoljno pouzdano da utvrdim iz onoga što imam" nego savršeno napisan pasus koji počiva na pogrešnoj pretpostavci. AI će za mene postati stvarno zreo alat onda kada budem mogao da mu verujem ne zato što retko greši, nego zato što dobro zna kada postoji ozbiljna šansa da greši.