Glavna stvar koju je AI obelodanio da svi mogu da vide je koliko svega što ljudi pišu, čitaju, stvaraju, čine, gledaju i slušaju, u stvari iterativna glupost koja se konzumira ili radi s pola mozga. Jer da se radi celim ljudskim bićem, pa ova „inteligencija” ne bi mogla tako lako sve to da iskopira. Niko ne spori da vrhunski dometi u nekom polju nisu ni blizu toga da AI može da ih zameni, ali ljudska rasa više ne živi (a reklo bi se u celini i ne teži) tim višim dometima. Dozvolili smo sebi da prihvatimo prosečni nivo interneta kao merilo, a kako reče Rambo, razgovor se uvek vodi na nivou glupljega...
A koliko beskorisnih zadataka AI može da obavi, i za šta će sve ta mogućnost biti (zlo)upotrebljena, e pa to je sasvim druga priča. Svaki od boljih AI modela može da napravi bukvalno savršeno odmeren mejl, baš onakav koji nikog neće uvrediti, nikog neće zadovoljiti, ali će pokriti sve što mora da se pokrije tako da niko ne bude podstaknut da piše odgovor... to šta je rečeno i da li rešava problem, sasvim sekundarno. I isto važi i za gomile drugih profesija od korisničke podrške pa sve do kodiranja, gde se samo otkriva ambis praznine i besmisla koji je besmislen AI kao poručen da popuni.
Ja jesam muzički izrod u odnosu na to šta velika većina sluša, ali čisto sumnjam da su Rahmanjinov, Vivaldi, Šostakovič ili Prokofjev bili zanatlije. 😄
Uopšte uzev na planu svake umetnosti se vodi slična diskusija, odnosa između društvenih/političkih/institucionalnih sistema i pojedinačnog umetnika. Drugo je što mi u XX/XXI veku negujemo otrcanu romantičarsku ideju umetničkog genija koji u vakuumu živi i stvara, i koji ni iz kojih razloga ne kompromituje tu ideju, ali u mnogim epohama originalnost u umetničkom izrazu, formi, itd. nije uopšte smatrana vrlinom, ali da ne širim priču isuviše.
Neka od najvažnijih dela prošlosti nastajala su zahvaljujući sistemu patronata (dakle zbog bogatih klijenata za svojim narudžbama) ili recimo u uslovima slikarskih zanatskih radionica. Ako odemo još dublje u prošlost, Pindar je u Staroj Grčkoj pisao i izvodio ode vladarskim porodicama dovodeći ih u vezu sa bogovima (dakle počeci svojevrsne udvoričke književnosti) itd. i sve se to radilo sa vrlo dobrim poznavanjem društvenih i drugih konvencija i odnosa moći. Zato u nekom pogledu i kompozitori jesu zanatlije, bili su konzervatorijski obrazovani i sledili konvencije i ukuse svog vremena, radili za novac (dakle profesionalno a ne amaterski), i vodili računa o komercijalnom aspektu i ukusu publike.