- Učlanjen(a)
- 19.10.2007
- Poruke
- 2,297
- Poena
- 229
pa, iskreno - ubi me razmishljanje o tome, ne mogu da se pomirim sa time da se gasim kad umrem, kad god to bilo.
napisacu josh ovo, i stavljam tachku na pisanje o tome:
uplashio sam se, u jednom trenutku, samo zbog chinjenice da smrt zaista izgleda kao padanje u san, iz kojeg se ne budish. bez obzira shto je to nauchno neminovno, sama chinjenica da ce u protoku vremena da se desi - sada me plashi, i ne da mi mira. pokushao sam da pronadjem misli pametnijih ljudi o tome, da se smirim.
bacio sam se na filozofiju, prochitao dosta, pre svega Kanta, koji je must read za sve ljude dovoljne inteligencije da ga shvate, prochitao josh gomilu, pre svega citata, zbog nedostatka vremena da temeljno obradim sva ta dela.
pritom, u zivotu sam imao prilike da pricham ochi u ochi sa svetogorskim monahom, prisustvovao sam verbalnoj filozofiji jako mocnih ljudi, prichao lichno i sa istochno orjentisanim umovima, u isto vreme sve to ukosio sa znanjem nauke, fizike, i sa mislima ljudi koji apsolutno ne priznaju bilo kakvu vrstu znanja osim dokazanog.
antropomorfizam univerzuma moze a i ne mora da bude opravdan. pretpostavka multiverse-a meni vishe deluje kao beg u objashnjenje i "pravljenje pametnih" nauchnika, bez volje da priznaju umeshanost nechega drugog osim nas samih.
vechito je nauka bila skeptichna prema "inteligentnom dizajneru", ali vishe kao borba sa starim i zardjalim dogmama, nego kao konkretno nauchno poredjenje.
doshao sam do zakljuchka, jako opterecujuceg, tuznog - necu nikad saznati shta se deshava samnom, kada umrem - dok ne umrem. koliko kod zeleo da je definisano, i da ima odgovora, makar i na tamnoj strani koja me plashi, pa da se prepustim zivotu bez i jedne misli o tome, pa dok traje - ja opet ne mogu da znam. a to je jedna jako porazavajuca istina.
josh jednom se izvinjavam, necu vishe o ovome ni rech napisati, od sad pa nadalje na ovoj temi diskutujem samo iz nauchnog ugla, ono shto znam, i mogu da prokomentarishem.
napisacu josh ovo, i stavljam tachku na pisanje o tome:
uplashio sam se, u jednom trenutku, samo zbog chinjenice da smrt zaista izgleda kao padanje u san, iz kojeg se ne budish. bez obzira shto je to nauchno neminovno, sama chinjenica da ce u protoku vremena da se desi - sada me plashi, i ne da mi mira. pokushao sam da pronadjem misli pametnijih ljudi o tome, da se smirim.
bacio sam se na filozofiju, prochitao dosta, pre svega Kanta, koji je must read za sve ljude dovoljne inteligencije da ga shvate, prochitao josh gomilu, pre svega citata, zbog nedostatka vremena da temeljno obradim sva ta dela.
pritom, u zivotu sam imao prilike da pricham ochi u ochi sa svetogorskim monahom, prisustvovao sam verbalnoj filozofiji jako mocnih ljudi, prichao lichno i sa istochno orjentisanim umovima, u isto vreme sve to ukosio sa znanjem nauke, fizike, i sa mislima ljudi koji apsolutno ne priznaju bilo kakvu vrstu znanja osim dokazanog.
antropomorfizam univerzuma moze a i ne mora da bude opravdan. pretpostavka multiverse-a meni vishe deluje kao beg u objashnjenje i "pravljenje pametnih" nauchnika, bez volje da priznaju umeshanost nechega drugog osim nas samih.
vechito je nauka bila skeptichna prema "inteligentnom dizajneru", ali vishe kao borba sa starim i zardjalim dogmama, nego kao konkretno nauchno poredjenje.
doshao sam do zakljuchka, jako opterecujuceg, tuznog - necu nikad saznati shta se deshava samnom, kada umrem - dok ne umrem. koliko kod zeleo da je definisano, i da ima odgovora, makar i na tamnoj strani koja me plashi, pa da se prepustim zivotu bez i jedne misli o tome, pa dok traje - ja opet ne mogu da znam. a to je jedna jako porazavajuca istina.
josh jednom se izvinjavam, necu vishe o ovome ni rech napisati, od sad pa nadalje na ovoj temi diskutujem samo iz nauchnog ugla, ono shto znam, i mogu da prokomentarishem.