Ja sam "rasni" igrac iz prve polovine devedesetih. Sta sam igrao i sta sam voleo, ispricacu kad budem trazio preporuku za novije igre. Sad cu samo spomenuti Alone in the Dark, prvu 3D igru koja mi je dopala saka.
Atmosfera je bila fenomenalna, zvucni efekti su bili daleko bolji nego i u jednoj igri koju sam dotad igrao, ali... Odvratno 3D okruzenje koje drhti kao pihtije - prosto nisam mogao da svarim. Zaista sam pokusao da se naviknem, ali nisam uspeo. Usledilo je dve-tri godine pauze...
Do kraja veka, igrao sam samo jos tri igre: Heroes of the Might&Magic (iz ljubavi), Aladina i Harija Potera (po sluzbenoj duznosti). Burazerova cerka je tada bila u odgovarajucim godinama, i moja uloga je bila da stojim na dispoziciji za svaku potrebnu pomoc. Medjutim, mala se pokazala dovoljno talentovana da obe igre predje potpuno sama...
U XXI veku sam imao srecu da naletim na izvanrednu 2D igru (Diablo 2) koju sam igrao dugo i sa velikim zadovoljstvom. Nabavio sam i instalaciju Post Mortem, tada najnovije igre. Medjutim, iznenada sam dobio angazman u tek osnovanoj firmi kojoj je trebalo nekoliko programa ZA JUCE, tako da nisam vise imao vremena za Diabla, a PM nisam cak ni instalirao. Sledecih petnaestak godina nisam igrao nista pomena vredno; delom zbog manjka vremena, a delom zbog inertnosti...
Pre neki dan mi prodju svi filmovi kroz glavu, i ja skinem sa weba Post Mortem i instaliram ga...