Depression simulator, ne mnogo ali malo.
Najviše zbog mape i opšteg osećeja samoće, koja je prostrana i ako naletiš na nekog, naletećeš na robote koji hoće da te razvale od života.
Ja sam igrao igru još na početku, gde nije bilo ovih dodataka sada sa base building-om/drugim npc-ovima i rusima što je izašlo skoro, ali je glavni princip taj da iako sam prešao igru, kroz ceo gameplay me je pratio taj neki osećaj kao da sam poslednji čovek na planeti. Sa time su preterali iskreno, ali to je što je. Kasnije su došli npc-evi, ali džabe kad sam već odigrao.
Generalno je igra sama po sebi ništa specijalno i može da se igra kao sp (kao što sam i ja), ali je dobrim delom orijentisana ka co-op modu. Pride, kao i sa dobrim delom drugih igara, na početku si prilično slab i ako vidiš nekog velikog robota, pravi felš, inače ako te vide, teško da će te zaboraviti. Kasnije kad naletiš na bolja oružja, onda možeš da se biješ mahom sa hit and run tehnikom.
Grafika je lepa, lepo i radi igra, stealth je tu i tamo moguć, ali često izletiš iz stealth moda sa jednim pogrešnim hicem.
Ako bi išla ocena, u najboljem slučaju 7/10, ali je više 6.5/10, može se odigrati, ali samo ko nema boljih igara prethodno da odigra.