Film je suviše lenj da stvori konzistentan i uverljiv SVET – baca nas in medias res u složenu situaciju, svet je već pregažen ovim čudima (iz dalekog svemira? ne kaže se, ali verovatno; odakle bi inače?) i mi sad treba da prihvatimo zdravo za gotovo:
a) Da su nekakvi vanzemaljski ekvivalenti ajkula i tigrova, dakle obične ZVERI koje žive samo da bi ždrale i koje, koliko vidimo i čujemo, nemaju ni jezik, ni društveni poredak, pa čak ni čopore, razvili civilizaciju i tehnologiju za međuzvezdani let i onda došli ovde da bi nas ždrali. Hello! Ne može bre nešto što je samo ukras oko kandži i čeljusti da razvije nikakvu tehniku i čuda-muda potrebne ni da pređe jednu *mjau**mjau**mjau**mjau*nu REKU a kamoli – pola vasione!
b) Da su ti i takvi stvorovi, koje obična dvocevka sređuje bez problema – dakle nikakvi skoro neuništivi alien-xenomorfi i zajebani predatori nego tako neka osrednja čudovištanca – dakle, svemirske ŽIVOTINJE koje nemaju ni lasere ni druga oružja za masovno uništenje, golim zubima i kandžama za samo godinu dana sjebali celu planetu Zemlju, a američki vojnoindustrijski kompleks, i svi ostali zemaljski srodni kompleksi, bili su, kao, skroz nemoćni da istrebe ove nenaoružane svemirske krtice! Prc!
c) Ok, ako su već ovi došli iz dalekog svemira, i ako su već zgazili čovečanstvo kao ništa, ipak je malko previše prihvatiti da, sa načinom života ove naše glavne familije koju pratimo, i sa modusom operandi tih zveri, da su ovi naši uspeli tako dugo (više od godine dana) da PREŽIVE. Dobro, zakopani u nekoj zemunici možda nekako i bi, ali ne sa velikom farmom kukuruza okolo (halo, kako je to kopano, orano, sejano, obrano – a da se ne zucne i nikakva buka ne digne?), i još sa povrćem iz bašte (ček da vidite njihove tegle sa zimnicom! – kako je to navodnjavano u tišini? sistem kap po kap?), i još imaju ogroman silos pun kukuruza – koji su valjda tamo stavljali zrno po zrno, jer inače – buka! Onoliku bre farmu jedva bi dvoje odraslih i šaka jada dečurlije održavali i u normalnim uslovima, sve i da nema ovih crittersa – a da to odrade sve na prstima, šu-šu, pst-pst – nema bre šanse!
I onda još gomila detalja i sitnica sasvim nepotrebno naprežu moju nevericu: čemu da se staze na farmi i od nje sve do šume posipaju peskom (eeej, kolki je to posao za obaviti, i kolko peska za to treba!) kao da se po utabanoj stazi ne može tiho hodati? I čemu da svi idu bosi, kao da neke lagane patike, starke ili baletanke, ili obični seljački gumenjaci, ne bi bili dovoljno tihi? I kako je ova familija preživela zimu, sneg, čišćenje snega, ovo ono... što se ne može baš u tišini raditi? A seča i cepanje drva? Itd. Moglo bi se ovako ubeskraj.
Može neko reći: cepidlačenje! Nepotrebno detaljisanje! Važna je drama, likovi, odnosi, SIMBOLIKA... a ne da li su i kako cepali drva. Ili, recimo, odakle uopšte struja u kući –koja se neštedimice troši na stotine sijalica oko farme – godinu dana nakon propasti civilizacije? Svet propao, a elektrane kanda još rade, i centrale, struja i dalje u svakom prekidaču i utikaču, to sve radi samo od sebe? Jer, nikakav agregat tu ne videsmo niti ČUSMO; te prokletinje su notorno bučne... Znači sve to i još trista logističkih problema – samo su, kao, „sitnice“.