Šta je novo?

Humanost

Dve radosti za siromahe
12.03.2020. 18:00

130319c2.jpg

Ganuta teškim životom Milana i Eve Milanović iz zabitog Žunjevića na planini Rogozni, a posebno njihove ćerkice Marije, učenice prvog razreda osnovne škole, naša čitateljka Danijela iz Minhena, rodom iz okoline Blaca, poslala je ovoj porodici paket pun raznih lepih stvari i slatkiša za malu Maru. Prilikom preuzimanja poklona u našem novopazarskom dopisništvu Mara i njeni roditelji su se čuli sa dobrotvorkom iz Minhena kojoj su rekli da žive u trošnoj kućici, da im je šporet dotrajao, da nemaju električni šporet, frižider i televizor i da maštaju o kupatilu.
Svaka čast!

– Dobili smo lepe stvari i sve u broj odgovaraju našoj ćerkici, hvala mnogo dobrotvorki Danijeli. Pokazala je koliko je veliki čovek, Bog neka je čuva i sreća prati na svakom koraku. Sve je spakovano sa mnogo ljubavi. Za sve je trebalo dosta vremena i truda, svaka joj čast – ističe Marina majka Eva.

Naglašava da bi njena porodica možda bolje živela da je negde bliže gradu, možda bi imali i neki posao, ali da ona i Milan nemaju snage da napuste Rogoznu i krenu u neizvesnost, iako na opusteloj planini sa koje su svi otišli, nemaju od čega dinar da zarade.

Tokom razgovora sa dobrotvorkom iz Minhena porodica Milanović dobila je još jednu lepu vest i obećanje. Dobrotvorka je rekla da će im uskoro poslati televizor i električni šporet, što će „Vesti“ svakako zabeležiti.

Kompletan tekst i fotografije

https://www.vesti-online.com/dve-radosti-za-siromahe/
 
Poslednja izmena:
Породица са малим дететом (3.разред) остала без стана у пожару
Потребна гардероба и обућа, за мајку и оца буквално потребно све, мушка гардероба величина L, oбућа 43-44; женска величина L-XL, oбућа;
Дете: величина 10, обућа 34-35.
Контакт - комшиница породице - Јелена Васић - 0652140567
 
"NE SME DA IZLAZI, A NEMA NIKOG DA JOJ DONESE NAMERINICE" Potresna priča baka Stane iz Novog Sada koja kaže da DANIMA JEDE SUV HLEB
14.04.2020.
Baku Stanu Veinović (80) građani su viđali u centru Novog Sada pored Bazara kako prosi da bi preživela. Dvoje humanih Novosađana pokrenuli su akciju prikupljanja pomoći za ovu ženu koja je ostavljena sama, ne sme da izlazi i nema dovoljno primanja da bi preživela ove dane.

Supružnici Nevena Vukmirović i Nebojša Urošević poznavali su Stanu iz centra kada bi tuda prolazili. Nekada bi zastali i uz ubačene dinare u kutiju razmenili sa njom pokoju reč. Tako su vremenom uspostavili kontakt i iskren odnos sa ovom nesrećnom ženom.

- Razmišljali smo kako je ona i odlučili da je pronađemo. U tome smo uspeli, ali smo ostali zatečeni prizorom uslova njenog života u jednoj sobi koja nije za živeti, bez grejanja i osnovnih stvari poput sudopera i frižidera. Na ulazu su neka drvena vrata zaštićena najlonom, nema čak ni stakla. Rekla nam je da jede suv hleb nekoliko dana jer nema za drugo i počela je da plače - kaže Urošević.
Tekst i fotografije
https://www.blic.rs/vesti/drustvo/n...merinice-potresna-prica-baka-stane-iz/wnrvvrp

Svi koji žele da se priključe akciji mogu da ih kontaktiraju na Nebojšinom Fejsbuk profilu ili na njegov broj telefona 060 408 1655, kao i na Nevenin broj telefona 065 53 666 77.


- Posećivaćemo je i dalje. Baka nam veruje. Juče je bila mnogo raspoloženija kada smo joj odneli frižider napunjen hranom, videli smo i njen osmeh - rekao je Nebojša.
 
Niko kao Đukići

07.05.2020. 18:00
Katarina Nedeljković - Vesti

Redovna mesečna pomoć plemenitih Đukića iz Melburna od 150 dolara stigla je na adresu samohrane majke Slađane Stanković i njenog sina Kristijana u Leskovac.

– Da nema Đukića i „Vesti“, ne znam šta bih radila. Vaši čitaoci nas bukvalno izdržavaju – kaže Slađana.

Ističe da su ona i Kristijan bili na ivici gladi, sami, bez ikoga svoga.

– Zahvaljujući „Vestima“, to se promenilo. Godinama više nismo sami. Neko preko okeana stalno misli na nas i divno je znati koliko ima ljudi sa srcem kao kuća. Nemam reči da im izrazim svoja osećanja. Neka ih Bog čuva. Takva plemenitost, ljudskost, to nema nigde… – priča Slađana Stanković, izbegla s Kosmeta.

Nju je Kristijanov otac napustio još dok je bila u drugom stanju, pa na njegovu pomoć odavno ne računaju, ali tu su Đukići čija dobrota ne poznaje granice.

Izvor
https://www.vesti-online.com/niko-kao-djukici/
 
Pomoć sa svih strana

18.05.2020. 18:00

Za manje od nedelju dana, koliko je prošlo od našeg prethodnog teksta o siromašnoj baki Džemili Vejselović iz zabitog sela Janča kod Novog Pazara, kojoj su dobri ljudi započeli novu kuću, starici je stiglo još 2.650 evra. Kako ističu humanitarac Hido Muratović i majstor Avdo Hadrović, ukrovljenje više nije pod znakom pitanja i desiće se već za koji dan, a biće novca i za početak unutrašnjih radova.

– Dobri ljudi iz celog sveta odmah osete gde treba pomoći. Čim su u „Vestima“ i na portalu Ljudske sudbine videli u kakvim užasnim uslovima nedostojnim čoveka, živi baka Džemila odmah su pohitali da joj pomognu. Nema dana, a da ne stigne neka donacija. Mislim da će se na našu zajedničku radost, baka vrlo brzo useliti – priča Muratović.

Između dva naša teksta baki Džemili iz Nemačke je stiglo je pet velikih donacija: Edis Pramenković poslao je 1.000 evra, Enes i Aldin Pepić 500 evra, Asmir Hamzić takođe 500 evra, Jakup Džudžević 100 evra i Indira Idrizović 100 evra.

Od našeg čitaoca iz Austrije Adema Hota stiglo je 200 evra, a iz ove zemlje baki Džemili donacije su poslali i Mileta Popović i Ekrem Sokolu koji su za izgradnju njene kuće izdvojili po 50 evra. Još 100 evra stiglo je iz Holandije od porodice Marković koja živi i radi u okolini Roterdama.

– Za sada sve ide mnogo bolje nego što smo očekivali. Računali smo da nekako izguramo do krova, a da onda sačekamo dok se ne prikupe sredstva za nastavak radova. Međutim, dobri ljudi iz naše dijaspore su se pobrinuli da radimo bez pauze. Čim bakinu kuću ukrovimo nastavićemo sa unutrašnjim radovima, videćemo dokle ćemo stići. Ako je suditi po interesovanju, baka će se brzo useliti – priča izvođač radova, majstor Avdo Hadrović koji se i sam bavi humanitarnim radom

Celokupan tekst

https://www.vesti-online.com/pomoc-sa-svih-strana/
 
Srđanove suze paraju srce, sudbina ovog mališana je teška

Osmogodišnji dječak Srđan Daničić živi sam sa majkom Brankom u selu Šarinci, nadomak Prnjavora.
Otac i suprug Željko Daničić napustio ih je prije dvije i po godine, kada je život izgubio u saobraćajnoj nesreći.

Od tada su prepušteni sami sebi i sudbini, koja ih ni do tada nije mazila.

srdan.jpg


– Najveća mi je želja da se završi naša kuća, kupatilo, da imam novi televizor – kaže za K3 u suzama osmogodišnji Srđan koji majci pomaže oko kućanskih poslova i bašte.

Skromna nedovršena kuća, koju su Željko i Branka počeli prije nekoliko godina, štiti ih da ne spavaju pod vedrim nebom.

Nedovršena kuća ostavlja i posljedice, pa je prije samo nekoliko dana, za vrijeme olujnog nevremena, u povratku od komšija, gdje je radila za dnevnicu, zatekla polupane crijepove u dvorištu. Sanirala je posljedice, ali strahuje svaki put kada zagrmi i vidi tmurne oblake.
– Imamo dobre komšije. Dosta su nam do sada pomagali, a i dalje nam pomažu koliko mogu. Prvo smo sagradili na placu ovu baraku, gdje smo živjeli dok smo gradili kuću. Onda je suprug stradao u nesreći, a je se borim da prehranim dijete. Samo ne mogu da dovršim kuću. Ne tražim novac, samo materijal i ako neko može da mi pomogne da je završimo – kaže Branka.

Ukoliko neko želi pomoći, može kontaktirati Branku na broj telefona 065/015-426.

https://www.glaskotorvarosa.com/srdjanove-suze-paraju-srce-sudbina-ovog-malisana-je-teska/
 
Dobri ljudi jedini spas

14.06.2020.

Već drugi put za nedelju dana, reportere „Vesti“ dočekao je u potpunoj neverici siromašni i teško bolesni Vučeta Raičević iz zabitog sela Blato na Pešteru, budući da na njegov kućni prag nismo došli praznih ruku.
– Ljudi moji, šta je ovo, kakve su ovo pare?! Ovakvu novčanicu nikada nisam video, niti držao u rukama, prvi put čujem i vidim da postoji „ukupno“ 200 evra. Nakon 10 godina života u tami, teške bolesti, gladi i preživljavanja uz pomoć rodbine i komšija iz udaljenih pešterskih sela, za samo mesec dana dobio sam ukupno 450 evra, ali i namirnice, lekove, ćebad, novu jaknu. Nadam su da će mi uskoro, čim izmirim dug za struju, sjenička Elektrodistribucija uključiti svetlo. Život u mraku je kao život u grobu – rekao je Vučeta dok je iz ruku humanitarca i našeg saradnika Hida Muratovića primao donaciju od 200 evra koju mu je iz Švajcarske poslala naša čitateljka i dokazana dobrotvorka Marija Golubović.

Zahvalan na pomoći i dobročinstvu izdaleka, podelio je sa nama planove.

Glad sam pobedio, sit sam duže od mesec dana i nadam se da više nikada neću gladovati. Nije mi više ni hladno, otoplilo je, a i imam drva, samo još da pobedim mrak i nabavim televizor.

Grupa čitalaca „Vesti“ iz Nemačke (svi iz okoline Frankfurta) poslala je u Novi Pazar 300 evra uz molbu humanitarcu Hidu Muratoviću i njegovom saradniku, majstoru Avdu Hadroviću, da teško bolesnom ratniku s Košara Milošu Jovanoviću, koji živi i zabitom selu Troštice na padinama Golije, izgrade predsoblje na kući koju su im pre tri godine izgradili čitaoci „Vesti“ i Miloševi ratni drugovi.

Deset godina od teksta u „Vestima“, posle koga je dobio manju novčanu pomoć, jedna donacija ponovo je stigla na adresu usamljenog i teško bolesnog Miloša Markovića iz sela Pavlje pod Golijom. Zaboravljenog Miloša, čije zdravlje se ovih dana znatno pogoršalo, koji živi u oronuloj kući i ima samo dotrajali bicikl, psa i mačka, setio se Dragan, naš čitalac iz Berlina, poreklom iz ovog kraja, koji je Milošu poslao 80 evra. Humanitarac Hido Muratović poneo mu je i odeće i namirnica u vrednosti još 100 evra.

Imao sam težak šlog i jedva sam preživeo. Prosto ne znam kako sam još u životu. Mnogo puta molio sam Centar za socijalni rad u Novom Pazaru da mi pomogne, nažalost, niko me još nije posetio. Ipak, nadam se i čekam ih, rekli su da će doći – priča Miloš i ističe da će donaciju potrošiti za lekove i gas za lampu (pošto nema svetlo).

A ako nešto pretekne i za brašno da, kako naglašava, sebi umesi uštipke i dovoljno hleba.

Kompletan tekst i fotografije

https://www.vesti-online.com/dobri-ljudi-jedini-spas/

Ako želite da se uključite u neku od akcija HUMANITARNOG MOSTA, javite se na mejl adresu: [email protected]. Dobićete adresu i broj telefona porodice kojoj želite da pomognete i dogovoriti se sa njima o načinu dostave donacije. Informacije možete da dobijete i od novinara HUMANITARNOG MOSTA na: +381 11 31 93 771 i +381 11 31 90 924.
 
Poslednja izmena:
Zamolio bih kolege forumaše, ko može, da pošalju po jedan SMS.

https://www.budihuman.rs/sr/korisnik/822/janko-tanasijevic

822-profile.png

U decembru 2018. godine Janku je dijagnostikovan kancer rektuma i veći broj metastaza na jetri.

U tom trenutku imao je 24 godine. Bavio se onim što je najviše voleo od malena, košarkom. Do novembra 2018.godine aktivno je igrao košarku u KK “Radnički” iz Kragujevca, osvojio sa ekipom Univerziteta iz Kragujevca bronzanu medalju na Svetskom univerzitetskom prvenstvu u basketu 3X3 u Kini 2016.godine. Bio je student mašinstva. Sad mu je ceo život promenjen.

Jankovo lečenje počinje hemioterapijama i zračenjem u KC Kragujevac i KC Srbije u Beogradu. Metastaze na jetri su za sada neoperativne. Do sada je primio 24 ciklusa hemioterapija, imao 43 seanse zračenja i jednu hemoembolizaciju jetre.

U aprilu 2020. godine trebala je biti urađena intervencija X nožem u KC Srbije u Beogradu, ali zbog pogoršanja njegovog stanja i pojava novih metastaze na jetri i limfnim čvorovima, što je dijagnostikovano na PET CT, videlo se da je bolest u progresiji i intervencija X nožem je otkazana.
 
16.08.2020.

STEFANU IZ BELEGIŠA JE POTREBNA POMOĆ Mora u Nemačku na lečenje zbog akutne limfoblastne leukemije

Dvadesetdvogodišnji Stefan Subotić iz Belegiša oboleo je od akutne limfoblastne leukemije, zbog čega je prošao kroz tri ciklusa hemioterapije i osam zračenja.

Međutim, kada je nađen stopostotni donator i kada je sve bilo spremno za transplantaciju, poslednjom analizom krvi je utvrđeno da blasti nisu u potpunosti nestali, i da se bolest vratila agresivnija i jača.

Stefan bi lečenje trebalo da nastavi u Flenzburgu u Nemačkoj, gde terapija košta 40.000 evra. On je preko fondacije "Budi human" uspeo do sada da prikupi svega 12.000 evra, pa mu je odlazak potrebno skoro 30.000.

Svi ljudi dobre volje, koji žele da pomognu Stefanu da pobedi opaku bolest, mogu da pošalju SMS 360 na 3030 ili uplatom na račun 160-483612-69.

https://www.blic.rs/vesti/drustvo/s...mora-u-nemacku-na-lecenje-zbog-akutne/zqnp5tg
 
Nije dočekao željenu struju
03.08.2020. 17:57
Vesti online

Mada su u poslednjih nekoliko meseci naši čitaoci učinili sve da pomognu siromašnom Vučeti Raičeviću (60) iz zabitog sela Blato na Pešteru da izleči tešku bolest (tuberkulozu), da popravi svoj ubogi dom i da posle dve decenije života u mraku i samoći konačno dobije struju – smrt je bila brža.


Vučeta nije dočekao ništa od onoga o čemu je godinama sanjao. Preminuo je u svom trošnom kućerku. Njegovo beživotno telo pronašle su komšije iz susednog sela koje su ga i sahranile na seoskom groblju.

– Najpre smo ga snabdeli najneopohodnijim namirnicama, obuli, obukli i utoplili, a potom su mu čitaoci „Vesti“ sa raznih strana sveta poslali oko 500 evra sa željom da već ovoga leta dobije toliko željeno svetlo, da se leči i da bar malo olakša surovu svakodnevicu. U očekivanju struje, koja je delimično „kasnila“ zbog korone, a i zbog nezainteresovanosti sjeničke Elektrodistribucje, sa Peštera nam je stigla tužna vest. Vučeta je preminuo, a umesto za struju, novac koji su mu poslali naši čitaoci potrošen je za kovčeg i skromnu sahranu – kaže humanitarac Hido Muratović koji je često posećivao Vučetu i činio sve da promeni njegov preteški život.
Ostalo i za spomenik

Ostalo je još nešto od donacija da mu rođaci i komšije podignu skromni spomenik.


– Hvala svim dobrim ljudima koji su Vučeti slali pomoć i koji su želeli i pokušali da mu pomognu. Od sudbine i božije volje nije se moglo pobeći. Živeo je preteškim životom, a kada su stvari krenule na bolje, prerana smrt je sve prekinula – dodaje Muratović.


-----------------------------------------

Nikad teža godina
28.08.2020. 18:00

Skoro tri meseca niko nije zakucao na vrata usamljene i bolesne starice Stane Minić (85) iz zabitog Dragočeva na Rogozni kojoj su poslednjih godina čitaoci „Vesti“ pomogli da preživi i opstane na opusteloj planini. Da u rezervi nije bilo džaka brašna, dve flaše zejtina i nekoliko pašteta i da baka nema tri kokoške, svašta se moglo dogoditi.

– Navikla sam da me bar leti poneko poseti i donese mi iz Novog Pazara veknu hleba, litar mleka i koju paštetu. Dolazio je i poštar Rade Joković koji bi mi doneo lekove, posećivali su me i rođaci iz susednog sela – priča starica i ističe da već mesecima nije srela čoveka i da je željna da sa nekim popriča.

– Svi su se uplašili te korone, retko ko dolazi na Rogoznu. Bojim se umreću, a niko neće znati da sam otišla na onaj svet. Brinem i zbog toga što se sve teže krećem i što više nemam nikakvih zaliha namirnica. Još nisam uspela da spremim ogrev za zimu, nisam platila ni struju, pa mi, iako od potrošača imam samo za jednu sijalicu i televizor, preti isključenje – žali se starica i naglašava da su presahle i donacije naših čitalaca koje su je u poslednjih pet godina držale u životu.

– Ipak se nadam da će mi pomoći dobri ljudi, da će me se ponovo setiti i da se tokom jeseni i zime neću smrzavati u mojoj hladnoj brvnari, ni gladovati. Sudbina je htela da u ovoj zabiti ostanem sama i da tri decenije ne odem lekaru u Novi Pazar. Ne znam ni kako sam još u životu – priča sa setom baka Stana i mnogo se zahvaljuje dobrim ljudima iz više zemalja koji su joj kupili šporet, televizor i udoban ležaj.

Slične brige muče i Katu Bašić (78) koja, kao i Stana, godinama živi sama u takođe zabitom selu Svilanovo u podnožju planine Golije. Dok je bila bolje snage, baka Kata se izdržavala berući pečurke i druge šumske plodove, sad više ne može u šumu i stoprocentno zavisi od toga hoće li joj neko nešto pružiti.

Nije mi za namirnice, ako treba trpeću gladna, više brinem zbog lekova, ogreva i struje. Ranije me je češće posećivao dobrotvor Hido Muratović koji mi je donosio raznu pomoć, dugo ga nema, a čekam ga kao ozeblo sunce i nadam se da će mi, čim korona malo popusti, bar lekove doneti – žali se starica dok u svom šporetu kuva litar mleka koje su joj donele komšije iz susednog sela Poljice.

– Posete me povremeno i donesu mi hleba, mleka i kafe. Da nije komšija crkla bi od gladi. Sada mi je najvažnije da, dok je vreme još lepo, spremim bar tri-četiri metra drva, a za to mi je potrebno oko 200 evra, kupim najneophodnije namirnice i lekove i platim struju. Ne daj bože da mi je isključe, ne znam kako bih sama u mraku – poručuje starica.

I baka Stanica Milojević iz Dobrinje na Pešteru (opština Tutin) decenijama živi sama, sve je bliža osamdesetoj i teže obezbeđuje namirnice, lekove i drva za zimu. Za razliku od Stane i Kate ona je dobila samo dve male donacije naših čitalaca koje su joj, kako kaže, mnogo značile.

Ne treba meni mnogo, za hranu ću se nekako snaći, neće komšije dozvoliti da gladujem, samo ogrev da obezbedim, to mi je svake godine najveći trošak i problem. Duga je i surova pešterska zima. Kad pomislim na mećave i mrazeve, a znam da mi je za drva potrebno 300 evra, još sad mi se ledi oko srca. Svaki dinar bio bi mi zlata vredan, jer ja ovde, zbog starosti i godina, ne mogu ništa da zaradim – objašnjava nam ova dugogodišnja štićenica Humanitarnog mosta.

Dušimirove muke

Sa velikom neizvesnošću, ali i nadom da će mu, kao i ranijih godina, dobri ljudi pomoći, hladne dane čeka i šlogirani starina Dušimir Vuksanović (81), jedini preostali žitelj sela Pačevina na Goliji. I on preživljava tako što mu dobri ljudi iz drugih sela donesu ponešto od hrane.

– Meni su lekovi najveći problem, zbog prirode bolesti trebalo bi redovno da ih pijem što ne činim
, jer ne mogu da ih kupim, a svi apeli i poruke koje sam slao Centru za socijalni rad u Novom Pazaru do sada su ostajali bez odjeka – žali se Dušimir i takođe živi u nadi da će mu, kao mnogo puta do sada, pomoći dobri ljudi iz naše dijaspore.

Kako pomoći ? Obratite se redakciji Vesti: [email protected]


https://www.vesti-online.com/nikad-teza-godina/
 
Tragedije obeležile život
04.09.2020. 18:00
Antonija Vučićević - Vesti

Sestre Dragica Vasić (63) i Gordana Mihajlović (66) iz Zemun polja sa problemima i tragedijama nose se celog života. Patnja i bol nisu ih zaobišli u mnogim životnim trenucima, što je ostavilo posledice na njihovo, danas veoma narušeno zdravlje. Sestre Dragica Vasić (63) i Gordana Mihajlović (66) iz Zemun polja sa problemima i tragedijama nose se celog života. Patnja i bol nisu ih zaobišli u mnogim životnim trenucima, što je ostavilo posledice na njihovo, danas veoma narušeno zdravlje.

– Srećom imala sam divne drugarice tokom školovanja, koje su me hrabrile i bile tu za mene u teškim trenucima. Tokom čitavog detinjstva i kasnije kada sam bila devojka, u podsvesti mi je bilo da moram da učim, da sve moram da znam ili ću se naći na ulici. Da mi je znanje jedini izlaz. Sve sam završila u rekordnom vremenu. Zaposlila se kao medicinska sestra u Kliničkom centru Srbije, započela sopstveni život. Jednostavno bila sa srećna i ispunjena, jaka i zdrava devojka od 25 godina. Sve je to palo u trenu kada sam saznala da sam od pacijenta zaražena hepatitisom A – započela je priču o svom hodu po mukama penzionerka Dragica Vasić.

Zbog silnih komplikacija, dugo je bila na bolovanju. Bila je suviše mlada za penziju, pa lekari nisu znali šta će sa njom. Vodila je tešku borbu za život oko pet godina zbog raznih problema. Nije mogla da jede i pije vodu, stalno je imala mučnine zbog kojih je često završavala na infuziji i antidepresivima. Tek kada je otišla u Prolom Banju, zahvaljujući lekovitoj vodi Dragica je uspela da se oporavi, a potom i nastavi rad u jednoj predškolskoj ustanovi, na pola radnog vremena. Nakon dve decenije, Dragica je i zvanično penzionisana, budući da je njeno zdravstveno stanje bilo veoma delikatno i zbog drugih životnih tragedija kroz koje je prošla zajedno sa sestrom Gordanom.

– Najveći problem nam u ovom trenutku predstavlja naše zdravstveno stanje, zbog čega smo se i usudile da vam se obratimo. Obe imamo naprsnuća zbog teške osteoporoze i spondiloze, a da bismo izbegle operaciju, ili da ne bismo polomile kičmu i ostale invalidi, potrebne su nam specijalne ampule „prolia“, koje se daje za popunjavanje hrskavice. Tačnije, da bi se fiksirali pršljenovi sa kojima imamo probleme – iskreno će Dragica.

„Prolia“ ampule koštaju 21.000 dinara (oko 180 evra), a obema su potrebne. One nisu u mogućnosti toliko novca da izdvoje budući da su im penzije već zadužene za otplatu preostalih dugova lečenja i sahrana. Gordana je ostala bez supruga, ali i ćerke koja je nakon teške bolesti preminula u 40. godini.

– Smrt Gordaninog supruga i ćerke ostavila je na nas neizbrisiv trag. Pošto sopstvenu decu i porodici nisam imala, oni su za mene bili sve. Zajedno smo i živeli neki period i prolazili kroz lepo i ružno. Ipak, sudbina je tako htela, Gordanina ćerka se teško razbolela, kao i suprug, zbog čega smo sve što smo imale davale na njihove lekove i lečenje. Dugo je to trajalo i dugovi su bivali sve veći. Toliko veliki da je Gordana na kraju morala da proda stančić u kom su živeli i doseli se kod mene u socijalni stan u Zemun polju. Ukratko, danas smo i Gordana i ja, tu gde jesmo u nimalo bezbednom naselju – ispričala je Dragica.
Kalcijum bi značio

Kako kaže Dragica, pored ampula „prolia“ značio bi im mnogo i kalcijum.

– Nikako ovaj što se kupuje u našim apotekama. Nažalost, nisu dobri i ukoliko bi neko iz inostranstva mogao da nam pošalje, koliko god kutija, mnogo bi nam značilo. Uprkos svemu što nas je snašlo u životu, borimo se koliko možemo, jer ne želimo da padnemo u postelju.

Plemeniti čitaoci „Vesti“, koji žele da pomognu Dragici i Gordani, mogu stupiti sa njima u kontakt putem telefona na broj: +381 60 57 40 333 i dogovoriti se o načinu slanja i dostave pomoći. Ili uputiti novčanu pomoć iz Srbije na tekući račun Dragice Vasić: 200-121121409-26 (Poštanska štedionica).

https://www.vesti-online.com/tragedije-obelezile-zivot/
 
Poslednja izmena:
Bračni par Babanović živi s djecom u podrumu bez struje i vode

06/09/2020

Prije tri bh. novinar Srećko Stipović objavio je video reportažu o porodici Babanović iz Lupca kod Viteza koji s dvoje male djece žive u podrumu nedovršene kuće bez vode i struje.

Hamid Babanović je radio u jednoj viteškoj firmi ali zbog kašnjenja na posao dobio je otkaz od poslodavca. Hamid je zakasnio zbog bolesti djeteta. Od tada kreću njihove muke.Po dva kilometra moraju po vodu.

Bez automobila, struje, vode, ogrjeva za zimu, kupatila, njihov život postao je noćna mora. Zahvaljujući video reportaži javili su se ljudi iz cijeloga svijeta da pomognu ovoj porodici.

– Moram naglasiti da se javilo i dosta Vitežana koji su uplatili donacije za ovu porodicu i koji su ponudili posao ovoj porodici.Javili su se ljudi pogotovo naši radnici iz inozemstva iz Amerike. Australije,Europe. Mnogi su uplatili donacije kako bi ova obitelj imala siguran i ugodan dom za život. Za mojih 39 godina bavljenja novinarskim poslom nikada ni jedna reportaža nije toliko pokrenula svijet – piše Stipović i dodaje:

– Vjerujemo da će do početka zime ova porodica sigurno dobiti struju, vodu, ogrjev, i sve drugo za normalan život. Hvala velika svim ljudima koji su na bilo koji način pomogli ovu porodicu dodao je Srećko Stipović.

Svi koji žele pomoći ovoj porodici uplate mogu izvršiti na račun broj:
SPARKASSE BANK DD BiH, Zmaja od Bosne 7, 71000 Sarajevo, BiH
Račun u KM broj:199-514-60397091-31 na ime Hamid Babanović.

Devizni račun za uplate u euro:

SWIFT CODE:ABSBBA22
IBAN:BA391995146039709131

Mobitel 062 755 020 Hamid
ili 061 299 024 Edina

 
Bog neka vas čuva!
05.11.2020. 18:00
Vesti online

U vreme dok korona hara svetom, a Srbija obara crne rekorde po broju zaraženih, hospitalizovanih i umrlih, pomoć čitalaca „Vesti“ iz dalekog sveta, koja i u ovim teškim vremenima stiže nevoljnicima u Raškoj oblasti, ima još veći značaj i vrednost. Poslednje donacije koje su stigle u ovaj deo Srbije obradovale su dugogodišnje štićenike našeg Humanitarnog mosta, Novopazarce Vukomira Tomovića, Bajru Suljević i supružnike Dilju i Milanka Drobnjaka iz zabitog Pasjeg Potoka na planini Rogozni.

O Vukomiru Tomoviću i njegovim nepokretnim sinovima Ivanu i Predragu „Vesti“ pišu skoro dve decenije, a naši čitaoci iz celog sveta svojim donacijama pomažu im da prežive i lakše se izbore s mukom, bolešću i sirotinjom koja ih prati od rođenja.

– Svaka pomoć nama je zlata vredna, svaka para, dinar, evro ili dolar, meni, Ivanu i Peđi su kao kuća, svaka podrška čini nas jačim i čvršćim u borbi sa životnim nedaćama koje nas prate otkad znamo za sebe. Zato smo beskrajno zahvalni svim dobrotvorima. Da nije bilo „Vesti“ i dobrih ljudi iz celog sveta, ko zna šta bi bilo sa nama, verovatno bismo se još više patili u Pasijem Potoku na Rogozni gde smo živeli pre preseljenja u Novi Pazar – priča Vukomir.

Da s opustele planine siđu u grad i budu bliže lekaru i specijalnoj bolnici u Novopazarskoj banji, Vukomiru i njegovim sinovima omogućili su upravo čitaoci „Vesti“ koji su im pre deset godina pomogli da sagrade kuću u novopazarskom naselju Šestovo, nedavno su im kupili i električna invalidska kolica vredna oko 1.500 evra i spasli ih mnogih muka.

Kompletan tekst sa fotografijama

https://www.vesti-online.com/bog-neka-vas-cuva/
 
Početkom godine, Stefanov odlazak kod lekara zbog prehlade se pretvara u noćnu moru saznanjem da boluje od akutne limfoblastne leukemije.

Pošalji 360 na 3030

https://www.budihuman.rs/sr/korisnik/360/stefan-subotic

aa59c61f2d265eb3de0c3b71f15ade0f.jpg


Poruka od Stefana:
"Dragi moji..
Vremena sve manje, ali tu ste Vi. Verujem u Vas! Verujem da cete uspeti da mi pomognete!
Znam da se mnogo ljudi ukljucilo u akciju kako bi se prikupio novac za moje lecenje i zato iznos više nije 163.000 evra.
80.000 € je prikupljeno!!!
Neizmerno Vam hvala na tome!!
Ostalo je jako malo vremena, samo dve nedelje za još 83.000 evra.Danas,12.novembra je bolnici sa racuna fondacije vec uplaceno 33.200€,za terapiju koju sada primam.
Terapija koju primam daje rezultate. Ohrabrujuci su i obecavaju!
Ali.. Uvek to ali..
27.11. je zadnji rok.Tog dana treba da krenem sa zracenjem.Vec 8.12.ce mi se obavi transplantacija.
Strah me je da necemo uspeti da prikupimo kompletan iznos!
Sad mi trebate vise nego ikada! Verujem u humanost Vas divnih ljudi! Verujem jer ste i do sada pokazali da moje snove možemo ostvariti zajedno!
Još jednom Vas molim da mi pomognete!
Potrudite se da dobijemo još jednu bitku, a ja cu se isto tako potruditi da dobijem onu zadnju, najtezu i da ne izneverim sve Vas koji ste bili tu za mene."
 
Zamolio bih kolege forumaše, ko može, da pošalju po jedan SMS.

https://www.budihuman.rs/sr/korisnik/822/janko-tanasijevic

Pogledajte prilog 286647

U decembru 2018. godine Janku je dijagnostikovan kancer rektuma i veći broj metastaza na jetri.

U tom trenutku imao je 24 godine. Bavio se onim što je najviše voleo od malena, košarkom. Do novembra 2018.godine aktivno je igrao košarku u KK “Radnički” iz Kragujevca, osvojio sa ekipom Univerziteta iz Kragujevca bronzanu medalju na Svetskom univerzitetskom prvenstvu u basketu 3X3 u Kini 2016.godine. Bio je student mašinstva. Sad mu je ceo život promenjen.

Jankovo lečenje počinje hemioterapijama i zračenjem u KC Kragujevac i KC Srbije u Beogradu. Metastaze na jetri su za sada neoperativne. Do sada je primio 24 ciklusa hemioterapija, imao 43 seanse zračenja i jednu hemoembolizaciju jetre.

U aprilu 2020. godine trebala je biti urađena intervencija X nožem u KC Srbije u Beogradu, ali zbog pogoršanja njegovog stanja i pojava novih metastaze na jetri i limfnim čvorovima, što je dijagnostikovano na PET CT, videlo se da je bolest u progresiji i intervencija X nožem je otkazana.

Pošto sam postavio ovaj post, osećam obavezu da napišem ovu tužnu vest da je Janko na žalost preminuo i da se zahvalim svim koji su pomagali na bilo koji način.

Ovu vest su preneli gotovo svi portali u zemlji i ExYU, tako da ovim putem vas pozivam da svoju pomoć usmerite ka drugim bolesnim i nemoćnim ljudima i deci pre svega, kojih je na žalost sve više.

https://www.rkscs.rs/in-memoriam-janko-tansijevic/
 
Poslednja izmena:
POMOĆ ZA ANIKU MANIĆ iz Čačka!!!!



858-profile-narrow.png




Za Anikin dug i lep život

Anika je rođena kao zdrava, jaka beba, sa snažnim refleksima i ocenom deset. Bolje nije moglo biti. Na pregledu, u petoj sedmici nakon rođenja, lekar je testirao reflekse i roditelji su primetili da Anika ne reaguje onako snažno kao ranije. Nakon puno dana provedenih u bolnici i različitih dijagnostičkih pregleda - ultrazvuka mozga, magnetne rezonance, metaboličkih i genetskih analiza, Anika je dobila dijagnozu, za koju roditelji nikad ranije nisu čuli. Retka, progresivna i terminalna neuromuskulatorna bolest sa kojom se rađa 1 od 10.000 beba – zove se spinalna muskularna atrofija, ili skraćeno SMA, tip 1. Većina ovih beba ne doživi svoj prvi rođendan. Drugi rođendan, gotovo ni jedna.

SMA je retko oboljenje gde telu nedostaje gen koji pravi protein koji motorički neuroni koriste kao hranu. Kako nemaju od čega da se hrane, ovi neuroni, koje prenose impulse ka mišićima, umiru. A mišići, pošto ne dobijaju signal da se pokreću, miruju i atrofiraju. To počinje sa velikim grupama mišića kao što su ruke, noge, vrat, ali posle nekog vremena atrofiraju i mišići za gutanje, kašljanje i disanje.

Anika je imala sreću, ako se to može reći za bilo koga sa ovom bolešću, da je rođena u vreme kada postoji nešto što može da se uradi. Od svog drugog meseca Anika prima Spinrazu, terapiju koji može da uspori progres bolesti. Na žalost, kako vreme odmiče, Anikino disanje i gutanje su sve slabiji i potrebno je sve više aparata i pomoći da se Anika održi u životu.

Ali nada postoji! Genska terapija Zolgensma daje nadu da Anika prodiše punim plućima, povrati snagu da jede i govori.

Dosad prikupljeni podaci o Zolgensmi snažno ukazuju na efikasnost genske terapije na celo telo, uključujući i mišiće za gutanje i disanje koji kod Anike sve više slabe. Zolgensma se prima jednokratno, i Anika bi na taj način injekcijom dobila ”novi gen” koji će od tada proizvoditi protein koji joj nedostaje za život.

I pored slabašnog tela, Anikina vedrina i unutrašnja snaga zadivljuju svakog ko je upozna. Svu svoju snagu koristi da unese radost u naše živote, da se pokreće u ritmu muzike i nasmeje.

Prikupljeni novac će se iskoristiti za kupovinu Zolgensma genske terapije i troškove lečenja, kao i za putne troškove i smeštaj.

Anikina porodica se obraća svim dragim ljudima dobre volje da u ovome pomognu.

Za Anikin dug i lep život! Budimo humani!

Pomozimo Aniki!

 

Slanjem SMS poruke:Upišimo 858 i pošaljimo SMS na 3030

Slanjem SMS poruke iz Švajcarske:Upišimo human858 i pošaljimo SMS na 455

Uplatom na dinarski račun:160-6000000732571-65

Uplatom na devizni račun:160600000073290242
IBAN: RS35160600000073290242
SWIFT/BIC: DBDBRSBG

Uplatom platnim karticama putem linka:https://www.budihuman.rs/edonate/sr?user_id=858

Uplatom sa vašeg PayPal naloga putem linka:https://www.budihuman.rs/paypal/sr/donate?user_id=858

--------------------------------------------------------------------

Vreme nam nije saveznik u ovoj situaciji. Ostalo još oko mesec dana da se prikupi ostatak novca jer je Anika premašila granicu sto se tice godina a i sto se tice tezine. Krajnji rok je kraj decembra kako bi uspela tokom januara da primi lek i krene sa terapijom.
Potrebno je bilo 2.1 milion €, više od polovine je prikupljeno, ostalo je još jako malo, budi human, posalji SMS i pomozi devojčici da ima detinjstvo i zivot kakav zasluzuje [emoji3590][emoji1283]


https://www.budihuman.rs/sr/korisnik/858/anika-man ici

236a1cc265b0561591c6176c27362d75.jpg


Honor 8X [emoji108][emoji41]
 
Poslednja izmena:
Početkom godine, Stefanov odlazak kod lekara zbog prehlade se pretvara u noćnu moru saznanjem da boluje od akutne limfoblastne leukemije.

Pošalji 360 na 3030
Мајка се јавила, новац је скупљен.
Мало лепих вести

Niste sami i zaboravljeni
29.11.2020. 18:00

Dok korona hara svetom, mesecima zatvara granice i mnoge ostavlja bez posla, humanost čitalaca „Vesti“ ne jenjava, naprotiv, pomoć dobrih ljudi iz naše dijaspore skoro svakodnevno stiže u mnoge delove Srbije. Isto tako i u Rašku oblast – Sandžak odake je u svet, trbuhom za kruhom, otišlo oko 50.000 žitelja, najviše s Peštera, Golije, Rogozne i Kopaonika.

Starima, bolesnima i siromašnima u ovom kraju pomažu i dobrotvori koji nisu poreklom s ovih prostora, pa tako donacije stižu od Amerikanaca, Rusa, Turaka, Albanaca, Bosanaca, Makedonaca…

Porodica Kapetenović, rodom iz Bosne, živi u Njujorku i već godinama na razne načine pomaže nevoljnicima na prostoru bivše Jugoslavije. Poslednju donaciju od 300 dolara poslala je Dilji Drobnjak iz Odojevića kod Novog Pazara, Mihriji Murić iz sela Stup kod Rožaja i Vukici Milosavljević iz sela Kašalj na Rogozni, svima po 100 dolara.

Donaciji se najviše obradovala „zaboravljena“ Vukica Milosavljević koja je „postala poznata“ prošle godine kad joj je grom ubio tri krave.

– Dobri ljudi tada su mi pomogli da kupim druge krave i frižider sa zamrzivčem. Dobila sam i nešto novca za preživljavanje u mom opustelom Kašlju gde sam jedini žitelj. Borila sam se nekako sve dok korona nije stigla i u ovaj kraj. Niko više ne dolazi na Rogoznu, pa mleko i sir nemam kome da prodam jer sam u bespuću, 30 kilometara udaljena od Novog Pazara, bez prevoza i autobusa. Samo ovog leta propalo mi je više od 100 kilograma sira – žali se Vukica.

Naglašava i da je presrećna što ipak nije potpuno zaboravljena i što se nakon godinu i više dana neko setio i njenih nevolja. Donaciju će potrošiti za stočnu hranu i veterinarske preglede svojih krava, porodici Kapetanović je, kaže, zahvalna do neba.

Sa po 100 dolara, Kapetanovići su obradovali i siromašnu Mihriju Murić iz pograničnog planinskog sela Stup (opština Rožaje) i Albanku Dilju Drobnjak iz sela Odojevići kod Novog Pazara.

Već godinama Mihrija sama brine o sinovima Ernesu i Enesu koje jedva prehranjuje i školuje. Radeći kao drvoseča i sakupljajući šumske plodove (šipurak, kleku i pečurku), ona se uporno i hrabro bori za svoju decu, a mnogo joj, povremenim donacijama, pomažu i naši čitaoci. Tako je ovih dana, osim donacije porodice Kapetanović, dobila i donaciju od 100 kanadskih dolara koje joj je iz Toronta poslao anonimni donator, poreklom sa severa Crne Gore.

Osim 100 američkih dolara, Dilji Drobnjak i njenom suprugu Milanku stiglo je još 50 evra. Reč je o donaciji supružnika Dragane i Lenarta iz Švedske koji su obradovali još nekoliko siromašnih porodica u Srbiji i Bosni. Albanka Dilja na Rogoznu je došla iz okoline Skadra, sa suprugom Milankom grčevito se bori za opstanak u planinskom bespuću. Nedavno su doživeli tešku nesreću, jer su neposredno pred Diljin porođaj izgubili bebu.

Комплетан текст са фотографијама

https://www.vesti-online.com/369270-2/
 
OSTALA JE SAMO TUGA! Porodici Veličić vatrena stihija odnela kuću do temelja, časni ljudi u SUZAMA traže POMOĆ
25.12.2020.

Porodična kuća Dragoslava Veličića iz sela Kaona kod Lučana izgorela je u strahovitom požaru, a vatrena stihija odnela je sve - od zidova, prozora i nameštaja, do decenija mukotrpnog rada uloženog u nju.

Stradala je i stolarska radionica, koja je bila jedini izvor prihoda za Dragoslava i njegovu nezaposlenu suprugu. Tako je Veličićima ostala samo neopisiva tuga zbog gubitka koji ih je zadesio početkom decembra.

Snalazimo se, pomažu nam komšije, idemo kod ćerke i zeta. Sve što im je ostalo je nekoliko ovaca koje uzgajaju za sopstvene potrebe. Veličići su preko noći ostali bez ičega, a jedino što im je ostalo je neopisiva tuga. Ostala su nam deca živa i zdrava i ostali smo mi živi. Eto, dok ima nas i njih, borićemo se - kaže gospođa Veličić kroz suze.

Tračan uzrok požara nije poznat, a četiri decenije mukotrpnog rada nestale su u nepuna dva sata. I na pragu osme decenije, Dragoslav mora da krene ispočetka:

- Ja sam pošteno zaradio sve i sada se vraćam da ponovo kućim. Ostala mi je samo lična karta, ništa drugo nemam. I radionica i alat, ja kad bih imao bilo šta od alata, pa da krenem ponovo da stvaram.

Od kuće Veličića ostao je samo šut, a oni polažu nade u dobre i humane ljude širom Srbije kako bi premostili predstojeću zimu.

Njihovu tešku situaciju prepoznala je i matična opština. Vladimir Knežević, odbornik u SO Lučani izjavio je da će opština videti da na sve načine izađe u susret nesrećnoj porodici.

- Vremenski faktori nam idu u prilog, voljni smo da što pre krenemo sa radovima - izjavio je Knežević.

Do tada ova nesrećna porodica nada se da još uvek ima humanosti u ljudskim srcima,da će osmeh pobediti suze i da će se naći još neko ko će pomoći ovoj unesrećenoj porodici da ponovo stane na noge.

https://www.kurir.rs/vesti/srbija/3...i-ljudi-u-suzama-traze-pomoc-kurir-televizija
 
MALOM DRAGOSLAVU DEDA MRAZ ISPUNIO NAJVEĆU ŽELJU: Živi samo sa majkom u teškim uslovima, a sada ponovo može da krene u školu

27.12.2020. 14:08h

O sudbini devetogodišnjeg Dragoslava Milojevića koji živi u teškim uslovima sa majkom na Javoru već se govorilo.

Videlo se i da Dragoslav nema velikih želja, već samo da dobije kozu i ovcu. Humani ljudi su mu želju uslišili, a na veliku radost dečaka stiglo mu je i Deda Mraz.

Deda Mraz mu je poklone spremio i nenadano se sa paketićima, jelkom i televizorom na kaljavom prilazu kući Milojevića pojavio.

- Danas ovde udruženje Marko Cara Milanović iz Kaonika kod Kruševca završava svoju humanitarnu misiju, ovde kod Dragoslava na Javoru, u Ivanjici tako da mi je prepuno srce da sam mogao ispred udruženja da obradujem malog Dragoslava - poručio je za RTS Miroljub Milanović Car iz udruženja.

Da su mu, ne kao većini vršnjaka, najveće želje da ima koze i ovce čulo se i van Srbije. Dobri ljudi organizovali su se pa je u njegovu staju odmah stiglo nekoliko grla. Radost nije krio ugledavši još dve ovce i jagnje.

- Budi dobra budi dobra eno, da, još dobili smo ovaca, vidiš li koliko ima - radovao se Dragoslav ovci.

Od stoke jedino žive, jer nemaju nikakva primanja, one su mu i jedino društvo u planinskom bespuću.

- Skinem ono trnje i ono trči oko mene i ja dam im vodu ono pije iz kante - kaže Dragoslav koji ovce sam muze. Sve zna da radi.

Skromnih želja, naviknut na teške uslove, Dragoslav i njegova majka živeće u boljim uslovima.

- Čim vremenski uslovi budu dozvolili mi ćemo krenuti u kompletnu sanaciju kuće. Već smo pokrenuli akciju uz pomoć dobrih ljudi naše viber grupe da prikupljamo sredstva i meterijal. Sve zavisi od vremena - kaže Momčilo Mitrović, predsednik Opštine Ivanjica.

U drugom polugodištu Dragoslav će ponovo krenuti u školu, jer će imati i obezbeđen prevoz, a dok je dobrih ljudi do njegovog doma i dalje će stizati paketi pomoći.

https://www.kurir.rs/vesti/srbija/3...lovima-a-sada-ce-ponovo-moci-da-krene-u-skolu
 
Saša (12) prodaje na ulici nakit i ukrase: Ovo je priča iza slike koju svi šeruju uoči praznika


Dragana Simić, Telegraf
29/12/20 |
18:41



Fotografija dečaka koji na ulici, pored Gimnazije u Prokuplju, prodaje rukotvorine svoje majke kako bi joj pomogao jer su u teškoj materijalnoj situaciji, a koja se našla na društvenoj mreži Fejsbuk, ganula je srca javnosti. Ispod fotografije je pisalo da se dečak zove Mladen.

- Molim svakog ko može da kupi neku sitnicu ili da pomogne - napisala je jedna devojka u opisu fotografije.

Iako je to što je dete izašlo na ulicu da proda nešto od stvari podelilo srpsku javnost, iza milog i nasmejanog lica dečaka koji se zapravo zove Saša, zaista se krije priča koja nije nimalo bila laka.

Njegova majka Dragana Stanković kaže za portal Telegraf.rs da godinama nije bila zaposlena, da je samohrana i da su ona i Saša živeli od socijalne pomoći koja je iznosila 8.000 dinara.

Takoreći oduvek pravim nakit i sada novogodišnje ukrase, pa to prodajem. Saša ima 12 godina i sam je želeo da pomogne i doprinese. Snalazimo se kako znamo i umemo, imam brata koji mi pomogne... Ima i dobrih ljudi koji hoće da izađu u susret - priča Dragana.

Zbog teške materijalne situacije, mali Saša nije želeo da dopusti da majka sve radi sama te je odlučio da pronađe način da joj pomogne, kako Dragana kaže, protiv njene volje.

- Kažem mu: "Nemoj sine, mama će to preko interneta da proda", ali ne - on hoće da izađe na ulicu i da prodaje, da pomogne - priča naša sagovornica.

Dragana je, kako kaže, nedavno uspela da nađe posao kao higijeničarka u prokupačkom Domu zdravlja i sada je ovoj porodici znatno lakše. Ipak, ako prođete pored Saše, ne okrećite glavu na drugu stranu, pomozite mu da ima srećno detinjstvo i da nikada više ne mora da izađe na ulicu kako bi nešto prodao.

(Telegraf.rs)

https://www.telegraf.rs/vesti/srbij...prica-iza-slike-koju-svi-seruju-uoci-praznika
 
Драги чланови Бенча и учесници у фондацији "Буди хуман".
Надам се да сте сви упућени, а ко није, почетком године неки од корисника фондације су нас напустили.
Један од њих је Драгорад
https://www.budihuman.rs/sr/korisnik/801/dragorad-todorovic
На жалост, од многобројних апела, његов апел је остао незапажен.
Молимо да помогнете у Новој Години другим корисницима, да и они не доживе оно што се десило Драгораду.
У питању је већи број младих људи у добу од 20 - 50 година.
Драгана Ђоловић (1976) - инванзивни, брзо ширећи карцином дојке установљен у октобру 2018.
У септембру 2020. године на клиници у Турској уочили су још 25 метастаза на плућима.
https://www.budihuman.rs/sr/korisnik/925/dragana-djolovic

Милена Милосављевић (1976) - карцином дојке установљен 2016.
Милена прима инвалидску пензију којом покрива трошкове лекова. Она је и мајка шеснаестогодишње девојчице Анђеле.
https://www.budihuman.rs/sr/korisnik/907/milena-milosavljevic

Светланa Гудурић (1976) - мултиплекс склероза, први знаци су се јавили 2008.
https://www.budihuman.rs/sr/korisnik/888/svetlana-guduric

Братислав Станковић (1971) - мултиплекс склероза од 2007.
Последње три године је у инвалидским колицима, а користи и пелене. Живи у великој немаштини, сам и заборављен од свих. Нема контролу и осећај у рукама. Оно што покуша узети руком испадне му.

Једина помоћ му је повремена посета једног хуманог човека коме је изузетно захвалан. Он га купа и храни, брине о њему, али помоћ једног човека који долази повремено је више него недовољна. Братиславу су потребна средства за наставак лечења, терапије, медицинска помагала, лекове и суплементе.
https://www.budihuman.rs/cir/korisnik/874/bratislav-stankovic

Други чланови фондације

https://www.budihuman.rs/sr/odrasli

Хвала.
 
Poslednja izmena:

Češće gladni nego siti

Nema vrata na koja porodica 12-godišnjeg Ognjena Džebe iz Istočnog Sarajeva, obolelog od Vilijams sindroma, u proteklo vreme nije pokucala u nadi da će neko imati razumevanja za njihovu tešku situaciju. Iako smo već u nekoliko navrata pisali o njihovim nevoljama, nažalost, odziv dobrotvora bio je slab, zbog čega je situacija postala još teža.

– Svaka pomoć nam je dobrodošla jer smo u nezavidnoj situaciji od momenta kad mi je kičma nastradala, baš kao i kolena zbog dugogodišnjeg mukotrpnog rada. Stalno imam bolove i više nisam sposoban za rad. Kredit za kuću, koju sam izgradio uz pomoć dobrih ljudi, računi i lekovi su troškovi s kojima više ne možemo da izađemo na kraj, a izlaz ne vidimo. Posebno zbog umanjenih primanja. Bolesti nam ne daju mira, a samim tim i nemaština – iskreno će Mladenko Džebo, vodoinstalater, koji je zbog bolova i novih povreda na radu na ivici da bude totalni invalid.
Supruga Slobodanka, po zanimanju frizer, ne može da radi iz više razloga. Prvi je briga o sinovima, drugi činjenica da i sama boluje od epilepsije i da često ima kardioloških problema, a treći da je nedavno pala i slomila ruku. Nemajući kud, Mladenko Džebo odlučio je da se za pomoć obrati ljudima dobre volje iz dijaspore.
– Sinovi Ognjen i Milomir su moja životna radost i najveći životni pokretač. Nema šta ne bih učinio za njih, pa tako i sada. Nije lako moliti nepoznate ljude za pomoć, to je nešto najteže što može da snađe čoveka posle bolesti deteta. Ali, evo me ponovo u bezizlaznoj situaciji. Nemam kome više da se obratim, sva vrata su nam zatvorena – iskreno će Mladenko.

Kompletan tekst sa fotografijama


Svi plemeniti čitaoci “Vesti” koji žele da pomognu porodici Džebo i omoguće im da reše bar neki od problema koji ih svakodnevno muče, mogu stupiti sa njima u kontakt na adresu: Vuka Karadžića br. 431, 71123 Istočno Sarajevo ili na broj telefona: +387 66 827 444.
 

Dragoljub je u požaru izgubio kuću i ono malo što je imao: Komšije se ujedinile, prave mu novi dom

15/02/21
Dragana Simić


I ono malo što je imao, Dragoljub Simić (63), poznatiji kao Kele, iz beogradskog naselja Voždovac, izgubio je u stravičnom požaru koji je izbio u njegovoj kući staroj više od 100 godina, tog 25. januara ove godine.
srcem-za-komsiju-830x0.jpg


Živeo je skromno, sakupljajući sekundarne sirovine, i iako je jedva sklapao kraj s krajem, nikada nije prosio. Ponos mu to nije dozvoljavao. A to najbolje znaju njegove komšije, koje ga godinama gledaju kako se muči. Godinama živi bez struje, od 2016., zbog duga od 42.000 dinara koji nije imao kako da isplati. Najveći šok je, pak, za Keleta usledio pre 20 dana, kada je pred njegovim očima nestalo i ono malo što je imao.
- Zaspao je sa cigaretom, ona je zahvatila te sekundarne sirovine i sve je buknulo. Radim u lokalu preko puta, pa sam, tog dana kada je izbio požar, istrčao da vidim šta se dešava. Na sreću, Kele nije bio povređen u požaru, ali je iz kuće izašao crn, sav čađav. U tom trenutku, nije bio svestan šta se dešava. Dok su vatrogasci gasili požar, pitao ih je: "Kada mogu da se vratim u kuću?" - započinje za Telegraf.rs Keletov komšija Nenad, prisećajući se scene i razgovora koji je, nekoliko trenutaka kasnije, pokrenuo jednu od najhumanijih komšijskih akcija - "Srcem za komšiju".

Moji drugari koji tu žive i ja morali smo nekako da pomognemo. Napravili smo vajber grupu preko koje smo počeli da razmenjujemo informacije o tome šta je sve potrebno. Ubrzo su i druge komšije videle našu nameru i priključile se da pomognu - da Keletu napravimo novu kuću - priča Nenad.

- To prvo veče je prespavao na zgarištu, nisam to ni znao. Posle je nekoliko noći prespavao u kontejneru, ali je najvažnije da je sada na toplom, da je zbrinut i ugrejan, kao i to da ima šta da jede. Našli smo mu privatan smeštaj, sve mu je plaćeno, dok se njegova nova kuća ne završi - navodi naš sagovornik.
A nekih 80 odsto materijala za izgradnju Simićeve kuće već je obezbeđeno. Njegove komšije u narednih nekoliko dana počeće da postavljanjem temelja.
- Nismo mogli ranije zbog ledenih dana, moramo da sačekamo da se zemlja još malo odmrzne. Veliki broj firmi se odazvao, te smo prikupili dosta materijala. Ipak, sad od građevinskog materijala nedostaju crepovi, gips i neophodan materijal za fasadu - objašnjava Nenad.

Ukoliko želite da pomognete Dragoljubu, da konačno ima svoj nov i pristojan dom, to možete učiniti uplatom na račun 205-9001021333262-32 na ime Ivan Cvetković ili možete pozvati Nenada na broj telefona 069/434-1436.

Post automatically merged:

Ko želi može da im pomogne uplatom na žiro-račun:
200-123632990-49 Poštanska štedionica Ljiljana Dačević
Selo Suvi Do
 

Sneža (47) prvi put u životu ima svoje kupatilo: Bolesna je spavala sa pacovima, sad je presrećna​

08/03/21 | 20:12
Ivana Vlajković, Telegraf

Po prvi put u životu Snežana Konkulić (47) iz Čuruga u opštini Žabalj ima svoje kupatilo. Zahvaljujući dobrim ljudima, hrabra žena, koja je preživela infarkt, šlog, ostala bez oba bubrega i ima astmu konačno živi u uslovima dostojnim čoveka.



- Rečima ne mogu da iskažem Snežaninu sreću kad je dobila svoje kupatilo. Suze su mi pošle nakon susreta sa njom kad sam je video presrećnu i oduševljenu što prvi put ima svoju sobu i kupatilo - kazao je za Telegraf.rs Mile Jovanović, iz Udruženja građana "Put, istina, život".


Snežana, koja je spavala na krevetu u kom su se nalazili pacovi, u sobi čije su zidove izgrizli glodari, pronašla je sreću u malim stvarima. Za većinu ljudi kupatilo i soba predstavljaju male stvari... Snežanina sudbina je bila takva da mala stvar za nju predstavlja veliku, životnu...


- Nikad u životu nisam imala kupatilo a sad ga imam. Hvala svima koji su učestvovali, želim vam sve najbolje. Presrećna sam - kazala je Snežana Konkulić.

Kad je otključala vrata svoje nove sobe u kom se nalazi nov krevet, sto, televizor, sve ono što je većini ljudi osnovna stvar za život, Snežana je na licu imala najiskreniji osmeh. Onakav kakav se retko viđa na ljudima koji su zdravi, koji oduvek imaju svoju sobu i kupatilo, koji nisu spavali sa pacovima...


- Stvarno je lepo, prelepo, divno - kazala je Snežana i pokazala kako nečije malo zaista nekome može da znači sve.


Snežanina životna priča​


Snežana živi sa ćerkom, koja je poluinvalid jer je rođena sa deformitetom desne ruke i ima problem i sa nogom.


- Ovo nije bila moja kuća, nije ni još. Moj otac se oženio i oboje su umrli, ali nam niko ne govori da treba da je napustimo. S tim što sam ja obolela od bubrega, moj otac se lečio od alkohola, ja sam živela kod tetke koja me je sutradan izbacila napolje iz Begeča i bila sam u kući koja nema prozora i tako tri meseca na snegu - objasnila je ranije Snežana.


Nakon toga hrabroj ženi su počeli da se smanjuju bubrezi.


Pored zdravstvene muke, nemaštine i bolesti ćerke, Snežana je imala i problema sa mužem, koji je prema rečima Mileta Jovanovića iz Udruženja građana "Put, istina, život", alkoholičar, koji se sve prodavao kako bi imao za piće.
 
Nazad
Vrh Dno