Ulazak u Bugarsku i dolazak u prodavnicu
Čekali smo na bugarskoj granici možda oko sat vremena, dok smo srpsku prošli brzo. U međuvremenu je uveden novi EU sistem. U prodavnicu smo stigli oko 4 sata popodne
Tamo sam se javio zaposlenima, ali me ovaj Bugarin nije stigao najaviti jer je već završio smenu pre nego što sam ja krenuo, pa su se oni ipak brzo organizovali i doneli televizor.
Ostalo je da platim. Provlačim karticu – poruka: prekoračen limit. Pokušavam opet, ista greška. Probam preko telefona (Apple Wallet), ništa. Probam fizičku karticu, opet isto, iako sam dan ranije povećao limit iznad 150.000 dinara. Bilo je već oko 15:50, a banka radi do 16h. Pozovem banku (Yettel), srećom dobijem operatera koji me uputi šta da uradim i povećamo limit – i to je na kraju prošlo.
Uspeo sam da platim televizor, utovarili smo ga u kombi. Stajao je vertikalno, što je idealno – izvađena su jedno ili dva sedišta, pa je lepo stajao između, uz minimalno pomeranje napred-nazad.
Dolazak na Bugarsku granicu
Na bugarskoj granici pokušao da overim račun. Tada sam saznao da ne mogu odmah da podignem novac na granici, jer nema ekspozitura koje isplaćuju povraćaj na licu mesta. Rekli su mi da moram da se vratim u Bugarsku da bih dobio novac, i to tek nakon što uđem u Srbiju. Nije mi to toliko teško palo, jer jedan prijatelj ide za Sofiju, pa sam planirao da pošaljem po njemu, iako mi je jedna prodavačica rekla da moram lično. To još nije rešeno.
U tom trenutku, dok mi je carinik popunjavao papire, pojavio se autobus. Vozač izlazi,a drugar dolazi na ideju da pitamo da li može da prenese televizor preko granice. I tu bugarin sofer se malo premisljao i dogovaramo i smo se da ga ubace dole među torbe i da se nađemo posle prelaska. Tražili su 100 evra ukupno (80 vozač, 20 Bugarin). Pristao sam i dao novac. Svena mi na sred granice vadimo kutiju od 40 kg i prevacujemo u autobus.
Prenosimo televizor – kutija ogromna, oko 103 cm visine i 187 cm dužine. Nije mogao da stoji uspravno, pa je morao horizontalno. Tu sam se više zabrinuo zbog samog transporta nego zbog carine, ali sam računao da na tih ~500 m ne bi trebalo da bude problema. Ubacili smo ga, završili sa bugarskom granicom, seli u naš kombi i krenuli ka srpskoj granici.
Srpska granica
Na srpskoj granici nije bilo žive duše. Dali smo pasoše, lupili su pečate i nisu nas ništa ni pitali. Dolazimo do carine, radi neka žena i u tom trenutku zaustavlja neki manji kombi, tipa Caddy ili Max, a nama samo mahne rukom da prođemo bez zaustavljanja.
Mi sa sve zatamnjenim putnickim kombijem za 7-8 ljudi prolazimo carinu bez ikakvih pitanja, ali BEZ televizora, koji je već bio prebačen u autobus.
Stajem stotinak metara dalje od granice i gledam u retrovizor, čekam autobus da prođe. Prolazi 10–15 minuta, ništa se ne dešava. Ostajem u kombiju, drugar izlazi da vidi šta se dešava, nema ga još nekih 10 minuta. Vraća se i počinje priču – kaže, zamisli scenu: zaustavljaju autobus na carini, traže da se otvore prtljažnici, jedan pa drugi…
u tom trenutku, dok je moj drugar pričao, pojavljuje se vozač autobusa, otvora vrata, baca onih 80 evra i rekao da mora da se plati carina. U tom momentu mi je kroz glavu prošlo da ću upasti u carinski prekršaj i da smo pokušali da prevarimo carinike. Pomislio sam – šta mi je ovo trebalo. Nisam ni došao na tu ideju, ali sam je prihvatio.
Izlazim iz kombija i krećemo nazad ka granici, nekih stotinak metara. Na samom prelazu stoji autobus, otvoren prtljažni deo, kutija naslonjena na torbe, a pored dva carinika. Nailazimo opet na onu ženu koja nas je prvi put pustila – očekivao sam da će biti nervozna, ali se samo nasmejala i rekla: “Pa ja sam vas pustila, šta sad hoćete više?”
Vadimo televizor iz autobusa i stavljamo ga na sred carine.
Ali scena je izgledala tako da stoji kutija od 40 kila, ogromna, nasred carine i pred kamerama ja pitam da li možemo još nešto da se dogovorimo. objašnjavam da sam kupio televizor za sebe i da ne švercujem više komada.
Dolazi treći carinik, visok i prilično nadrkan. Pitam ga: “Šefe, ima li šanse, uzeo sam televizor za sebe, može li nešto da se smanji?” On odmah kaže da nema šanse ništa da se uradi.
Tu se moj drugar iznervira i kaže kako “kurta i murta” švercuju, a nas sada maltretiraju. Carinik se još više iznervirao i zapretio da će nas vratiti nazad. Posle se situacija malo smirila i krenuli su da obračunavaju carinu i porez. Na kraju me pita hoces da placas ili ne
Pa rekoh koji mu je izbor. Kaze mozes da vratis ili da platis
Ma kraju su mi računali na neto cenu i ispalo je oko 60.000 dinara za plaćanje.
Poslali su me da platim na šalteru, nešto kao pošta. Žena tamo se baš iznenadila kad je videla iznos i pitala šta sam to uvozio. Rekao sam da je televizor iz Bugarske, ona se zacduola opet.
Platio sam i posle imao kratku raspravu sa tim šefom, rekao sam da ljudi švercuju automobile i smanjuju fakture, a da su mene uhvatili za jedan televizor koji nije za preprodaju. Rekoh mirni ste za danas mozete kuci da idete.
Na kraju sam sve platio, stigao kući bez problema, montirao televizor i na kraju je sve ispalo okej.