Pa da, ali da bi zakon bio primenljiv u licnoj prodaji, on mora da bude primenljiv u celini i na sve situacije.
Jasno je da pojam trgovca ne obuhvata privatno lice koje proda polovni objektiv koriscen u licne svrhe. Pojam trgovca je jasan u pravnoj teoriji, to je pravno, ili fizicko lice koje redovno u vidu zanimanja obavlja odredjenu trgovacku delatnost radi sticanja dobiti. Zakon o zastiti potrosaca pod tim pojmom podrazumeva nesto slicno, tj. "pravno ili fizičko lice koje nastupa na tržištu u sklopu svoje poslovne delatnosti ili u druge komercijalne svrhe". U konkretnom slucaju prodavac nema poslovnu delatnost, niti je prodaja izvrsena u komercijalne svrhe. Insistira se na redovnom i relativno trajnom obavljanju delatnosti. U tom smislu, Zakon navodi pojam poslovnih prostorija, kao "nepokretni i pokretni prodajni objekti, uključujući sezonske prodajne objekte u kojima trgovac trajno obavlja svoju delatnost, kao i prodajni i sajamski štandovi na kojima trgovac trajno ili privremeno obavlja svoju delatnost". Gde su, u konkretnom slucaju, poslovne prostorije prodavca objektiva?
Nikada se u praksi nije postavilo ovo pitanje, jer verovatno niko do sada nije pokusao tako nesto. Ono sto jeste pokusano i sto je misljenjem ministarstva razreseno je da se ovaj Zakon ne primenjuje na medjusobne odnose trgovaca. Ako bi prihvatili tumacenje da je u ovom konkretnom slucaju prodavac trgovac, istom argumentacijom bi dosli do zakljucka da je i kupac trgovac, jer trgovina obuhvata i kupovinu i prodaju robe, pa se opet Zakon ne bi mogao primeniti na njihov odnos. Samo navodim kao primer, jer je polazna pretpostavka (da se radi u trgovcu) pogresna.
A uz to, ne vidim zasto bi se u konkretnom slucaju pozivao na ZZP, kad je sve to detaljnije propisano u Zakonu o obligacionim odnosima.